Preskoči na glavni sadržaj

Nemaš vezu? Bezveze si...

Prošli su naivni dani kada se samo izlazilo i uživalo. Biti student, ili ne, raditi, ili ne. Svejedno je. Vremenom dobijamo sve više obaveza. To dolazi sa godinama izgleda. Više brige. Više stresa. Kad sam kao klinka posmatrala starije jedva sam čekala da odrastem. Dijete je zbunjeno biće, a odrasli znaju sve, njima je život lakši, jednostavniji, mogu da idu gdje hoće, da rade šta hoće. Sve je onako kako treba da bude. Jesam bila glupo dijete. Tada sam imala više slobode nego sada. Jer svakom godinom dobijamo svi po još jedan lanac oko vrata koji nas vuče unazad. Pogotovo u korumpiranom društvu, gdje i ono malo prostora što imamo da se krećemo, zabranjeno nam je. Nemamo dovoljno dobra poznanstva za to.




Nije Njemačka sve


Svi trče u Njemačku, trče bilo gdje preko granice. Žive u iluziji da je tamo bolje. Jeste njihovim građanima. A mi smo za njih samo još gomila migranata koji će raditi najgore poslove za najmanje pare, jer nama je i to dobro. Tamo nećemo imati ništa, gledaće na nas kao na životinje. Pa baš ni takav život nisam zamišljala. Naravno postoje ljudi koji uspiju, koji se pokažu, i ne budu građani nekog tamo reda, već pravi građani, ravnopravni, koji stvarno mogu da žive kao ljudi. Žalosno je što mnogi koji odu prolaze gore stvari nego kod nas, za male parice. Nama su te cifre dobre, za život ovdje. Ali ne za život u Njemačkoj, gdje još pored toga treba da plaćate dodatne stvari poput stana i hrane, koju ste ovdje dijelili sa porodicom, ili čak niste ništa od toga plaćali, jer su roditelji štedili svoje maleno čedo. Ipak sramota je reći da tamo nije raj, da se tamo ne živi na visokoj nozi i da je tamo naš čovjek ponižen, kad vide neko naše ime ili prezime na -ić. Dođu ovdje, troše nemilice, da bi sutradan otišli nazad za Dojčland raditi za koji evro, i živjeli u podrumu nekom. Kao migranti. Jer mi to tamo i jesmo.




Gdje keš?


Kod nas nije sigurno. To što će nas tamo negdje neko ponižavati, to će raditi i ovdje. Nisam pesimistična, samo iznosim činjenicu da će uvijek po nama pišati, dokle god ćutimo i trpimo. Sami smo krivi. Nije nama kriv neki tamo funkcioner, što nemilice uzima i trpa u svoj džep. Krivi smo mi, jer smo dopustili takvo stanje. Kod nas je danas najveća fabrika postao kiosk, ali zato imamo kafane na stotine, gdje rade ljudi sa fakultetskim diplomama. Jebiga, na vlast se ide bez diplome. A gdje su studenti? Jadna neželjena bića našeg društva. Prije svega, danas su svi neki studenti. Ako si po deseti put prva godina, i imaš dva položena ispita, nisi student, već beter. Pogotovo ako kod kuće sjediš i ne planiraš ništa da učiniš sa svojim životom, osim da dnevno žicaš koju marku za kafu. Zna se ko su studenti. I zamislite, čak i ovi pravi studenti, kao i “ovi” imaju priliku da rade. Da, da i kod nas ima studentskih poslova. Zapravo, nisu to studentski poslovi, već regularni, sa mnogo odgovornosti i obaveza, ali plata je studentska, pa se zbog tog tako zovu. Ali i dotle se dolazi kad neko malo pogura. Ne može ni to tek ovako. A stipendije? Nekad upadnu u uži krug i oni koji zaslužuju.




Ko te poslao?


“Izvinite gospođice, šteta što Vam je otac ratni vojni invalid? Da je poginuo, možda biste imali šanse…” možete ovo često čuti na razgovoru za posao. A i da je poginuo, vjerovatno ga ne biste dobili. Jer kad se pojavite na razgovoru prvo pitaju čiji ste, ali ne ono kao bake na ulici misleći ko su ti roditelji, već ko te je poslao od malo “važnijh” faca. Ako nije niko, džabe dolaziš, idi kući, predaj da ideš raditi u market ili u kafanu. To ti je domet i sa doktoratom, ako niko nije pogurao.





Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…