Preskoči na glavni sadržaj

Nemaš vezu? Bezveze si...

Studenstki život nije lak i bez ikakvih obaveza kako ljudi inače misle. Ne sastoji se samo od provoda i izlazaka, iako ako ćemo iskreno sada, ne manjka toga, ali ima i nekih drugih stvari. Nisu svi studenti mamina i tatina dječica, koja imaju po nekoliko stotina maraka obezbjeđeno za jedan izlazak, a da ne pričamo za neke druge stvari, između ostalog, dolaze u autima na fakultet, koja su bolja nego profesorska. Ali nije o njima tema, u studentskom životu postoji jedan veliki problem, i to ovdje kod nas na brdovitom Balkanu.

Kao što svi znamo, nisu svi studenti puni kao brod. Ima mnogo studenata koji jedva mogu sebi da priušte dom i neke osnovne potrepštine za život u toku studentske godine. Ima i onih osrednjih. Međutim ni jedni ni drugi se ne bi požalili kada bi imali mogućnost da rade neki poslić, barem jednom sedmično jednu smjenu da dobiju neku dnevnicu. Možda im neće naročito pomoći, ali eto imaće za kafu. Sad nastupa jedan novi problem, to je problem zapošljavanja studenata.


Nije sve otići u Njemačku

Često čujemo kako negdje tamo u Njemačkoj svi žive kao bogovi. Naš narod voli da preuveličava stvari, i treba da budemo svjesni da tamo ne raste novac na nekom drvetu pa ga vi berete koliko hoćete. Ali opet imaju više mogućnosti nego kod nas. Naravno da niko neće doći i dijeliti poslove šakom i kapom, ali ako vi imate i najmanju želju da radite, uspjećete nešto izganjati. Uspjećete da radite neki sasvim bezazlen poslić, nekoliko sati sedmično, i dobijaćete lijepu naknadu za to. Naravno, neko ko želi može da radi i više poslova, ili neki zahtjevniji sa većim fondom sati, u zavisnosti od onoga što želi ili koliko ima vremena. U svakom slučaju možete sve obaveze uskladiti.


Zašto zavrnuti rukave i raditi, kad će mamica i tatica da daju?

Onda dođete u Bosnu, i imate šta i da vidite. Čak i ako se nekom posreći da dobije posao, on jasno i glasno kaže da ne želi da radi, jer zašto bi se on malo umorio i zaradio sam sebi za kafu. Njihov početni stav je taj, da ne žele da rade, jer su studenti i njihovi roditelji su ti koji su dužni da ih uzrdžavaju. Iskreno to je jedna od većih gluposti koje sam imala priliku da čujem. Ali nije ni čudo, kakvo nam je društvo i kakve se stvari cijene, ni ne može drugačije da se razvije jedan mladi mozak koji treba nekad sutra da vodi sve ovo. E tek onda jadni svi mi. Nakon svega toga, nađe se jedan jadni student koga ne bi bilo sramota raditi. On traži posao na sve moguće načine. Ide od prodavnice do prodavnice, od firme do firme. Traži po internetu, po oglasima. Postoje u našem gradu KAB i SOS koji su studentske organizacije zadužene za pronalazak posla mladima. Ali ako se želite zaposliti i preko takvih studentskih neprofitabilnih organizacija, morate da imate jako dobru vezu koja će vas pogurati da odete jedan dan mjesečno, da prenosite vreće i kopate kanale.

Koliko god da se prijavljujete, zovete i molite ništa od toga. Sjećam se kad sam se ja prijavljivala u KAB odmah su mi rekli da nema potrebe da se prijavljujem jer za mene tamo nema posla. Ja sam ih sama morala skoro pola sata ubjeđivati da ja želim da se prijavim, bez obzira na sve, pa ako nekada bude posla bude. Nakon toga su rekli, eto bar da sam muško mogla bih da kopam neki kanal, ali za žene nema ni to malo da dobijem mjesečno neku siću. Pošto sam čula da jedna poznata telefonska kompanija zapošljava studente, i mislim da svi znate o kojoj kompaniji je riječ, ali neću ih imenovati, pitala sam i za taj posao. Znala sam neke studente koji su tu radili i otvoreno su mi rekli, ako nemam nekog jakog tu da me pogura, ništa od toga. Bolje da zaboravim na vrijeme. Ali ja sam i zato naivno pitala. Pa su mi se samo nasmijali u lice i rekli kako je tu sve popunjeno. Ne znam zašto se više iznenađujem kad doživim tako nešto. Pa bar je to danas postalo normalno.


Bez veze si bezveze

Jasno je svima da za i neki najobičniji posao, pogotovo ako je u pitanju malo jača firma, treba vam neko s vrha da urgira za vas. Pa ne može se danas doktoru otići da vas pregleda, ako nemate neku vezu, jer neće ni to. Sirotinja se ne može ni pregledati. Ali najžalije je to što za jedan jadni obični studentski posao, gdje izrabljuju studente za 400KM, za posao koji bi inače morali običnim radnicima morali da plaćaju preko 1000KM, treba vam direktor da vas ubaci. I znate koji je još veći apsurd, što dolaze ljudi sa privatnih fakulteta, koji po preko 2000KM plaćaju godinu na fakultetu. Ako neko toliko može da plaća fakultet u poređenju sa školarinom na državnim fakultetima, ima novca i ovako, ne treba mu ni posao niti bilo šta drugo. Ali eto, kod nas je sve apsurd, odavno nema ništa normalno i lijepo da čujete.

Ali to nije čitava priča, ja sam ipak i krenula putem tog zanimljivog posla od 400KM mjesečno. Meni bi to bilo sasvim dovoljno, jer bih bukvalno do posljednje marke imala samo za sebe. Moji roditelji su uspjeli naći neku vezicu, ali ona nije bila dovoljno da se zaposlim, ali mi je omogućila da odem na razgovor i na testiranje. Mislite da je iko pogledao taj test? Ili obratio pažnju na to šta sam pričala na razgovoru? Da bar jeste. Jedna djevojka se uošte nije ni pojavila na testiranju, ali je kasnije prva dobila posao. Jer ih je telepatski oduševila svojim znanjem, koje smo mi obični smrtnici morali pokazivati preko testa. Nije svako obdaren sposobnostima poznavanja neke veće face u firmi da nam omogući sve to.


Naravno nikada me niko nije pozvao za taj posao, što me ni ne čudi. Ali ja nisam imala mira dok nisam saznala sve i pokazala svima da nisam neka glupačica koja ne vidi šta se radi. Svjesni smo svi kako se danas uglavnom dobijaju poslovi. Zato mnogi fakultetski obrazovani ljudi čiste ulice, i police u nekoj radnji, a oni sa dva zuba i dva razreda osnovne su u kancelariji na desetom spratu, udaraju pečate (tačnove, kako oni to vole reći). Nebitno sad to sve, ja sam došla u dotičnu organizaciju i htjela da saznam zašto mene nikad niko nije zvao, barem da mi kaže da nikad neću dok sam živa raditi u toj firmi, a kamoli sad kao student. I njihova zanimljiva priča je bila ta, da su me zvali danima, ali ja se nisam htjela javiti. Sigurno se nisam htjela javiti, više od godinu dana sam željno iščekivala bilo kakav odgovor od njih, bilo pozitivan ili negativan, i nikad ništa nisam dobila. Broj mijenjala nisam. Listing poziva sam izvadila čak, ali nigdje za sve to vrijeme nije bilo njihovog broja niti poziva. Sigurno su neki vanzemaljci preusmjerili signal da zeznu i mene i njih. Naravno niko nije htio da sluša niti da vidi listing, jer su ubacili oni već nekog svog, kome posao ne treba, a ti jado drži se knjige, završi fakultet, pa ako budeš imala sreće jednog dana ćeš čistiti ulice po Njemačkoj.




Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …