Preskoči na glavni sadržaj

Nemaš vezu? Bezveze si...

Prošli su naivni dani kada se samo izlazilo i uživalo. Biti student, ili ne, raditi, ili ne. Svejedno je. Vremenom dobijamo sve više obaveza. To dolazi sa godinama izgleda. Više brige. Više stresa. Kad sam kao klinka posmatrala starije jedva sam čekala da odrastem. Dijete je zbunjeno biće, a odrasli znaju sve, njima je život lakši, jednostavniji, mogu da idu gdje hoće, da rade šta hoće. Sve je onako kako treba da bude. Jesam bila glupo dijete. Tada sam imala više slobode nego sada. Jer svakom godinom dobijamo svi po još jedan lanac oko vrata koji nas vuče unazad. Pogotovo u korumpiranom društvu, gdje i ono malo prostora što imamo da se krećemo, zabranjeno nam je. Nemamo dovoljno dobra poznanstva za to.




Nije Njemačka sve


Svi trče u Njemačku, trče bilo gdje preko granice. Žive u iluziji da je tamo bolje. Jeste njihovim građanima. A mi smo za njih samo još gomila migranata koji će raditi najgore poslove za najmanje pare, jer nama je i to dobro. Tamo nećemo imati ništa, gledaće na nas kao na životinje. Pa baš ni takav život nisam zamišljala. Naravno postoje ljudi koji uspiju, koji se pokažu, i ne budu građani nekog tamo reda, već pravi građani, ravnopravni, koji stvarno mogu da žive kao ljudi. Žalosno je što mnogi koji odu prolaze gore stvari nego kod nas, za male parice. Nama su te cifre dobre, za život ovdje. Ali ne za život u Njemačkoj, gdje još pored toga treba da plaćate dodatne stvari poput stana i hrane, koju ste ovdje dijelili sa porodicom, ili čak niste ništa od toga plaćali, jer su roditelji štedili svoje maleno čedo. Ipak sramota je reći da tamo nije raj, da se tamo ne živi na visokoj nozi i da je tamo naš čovjek ponižen, kad vide neko naše ime ili prezime na -ić. Dođu ovdje, troše nemilice, da bi sutradan otišli nazad za Dojčland raditi za koji evro, i živjeli u podrumu nekom. Kao migranti. Jer mi to tamo i jesmo.




Gdje keš?


Kod nas nije sigurno. To što će nas tamo negdje neko ponižavati, to će raditi i ovdje. Nisam pesimistična, samo iznosim činjenicu da će uvijek po nama pišati, dokle god ćutimo i trpimo. Sami smo krivi. Nije nama kriv neki tamo funkcioner, što nemilice uzima i trpa u svoj džep. Krivi smo mi, jer smo dopustili takvo stanje. Kod nas je danas najveća fabrika postao kiosk, ali zato imamo kafane na stotine, gdje rade ljudi sa fakultetskim diplomama. Jebiga, na vlast se ide bez diplome. A gdje su studenti? Jadna neželjena bića našeg društva. Prije svega, danas su svi neki studenti. Ako si po deseti put prva godina, i imaš dva položena ispita, nisi student, već beter. Pogotovo ako kod kuće sjediš i ne planiraš ništa da učiniš sa svojim životom, osim da dnevno žicaš koju marku za kafu. Zna se ko su studenti. I zamislite, čak i ovi pravi studenti, kao i “ovi” imaju priliku da rade. Da, da i kod nas ima studentskih poslova. Zapravo, nisu to studentski poslovi, već regularni, sa mnogo odgovornosti i obaveza, ali plata je studentska, pa se zbog tog tako zovu. Ali i dotle se dolazi kad neko malo pogura. Ne može ni to tek ovako. A stipendije? Nekad upadnu u uži krug i oni koji zaslužuju.




Ko te poslao?


“Izvinite gospođice, šteta što Vam je otac ratni vojni invalid? Da je poginuo, možda biste imali šanse…” možete ovo često čuti na razgovoru za posao. A i da je poginuo, vjerovatno ga ne biste dobili. Jer kad se pojavite na razgovoru prvo pitaju čiji ste, ali ne ono kao bake na ulici misleći ko su ti roditelji, već ko te je poslao od malo “važnijh” faca. Ako nije niko, džabe dolaziš, idi kući, predaj da ideš raditi u market ili u kafanu. To ti je domet i sa doktoratom, ako niko nije pogurao.





Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…