Preskoči na glavni sadržaj

Filosofske mrvice

Prvog dana kad sam zakoračila u tu staru zgradu koja je nekada bila dio kasarne, znala sam da će se sve promijeniti. Postajem odrasla osoba koja mora sve sama, i više nema mamice i tatice da rješavaju probleme. Odavno toga nema, ali u tom trenutku postaje zvanično. Ali i dalje ima njihovog zvonjaca i jaukanja. Njihovog proklinjanja dana kad sam se rodila tako luda da mi padne na pamet da upišem nešto od čega ćemo izgubiti i ono što imamo. Uvijek se postavljalo pitanje “Pa dijete drago, što ne radiš nešto pametno?” Ljudima nije pametno ovo, ali eto pametne su sve druge gluposti. A ja, mlada, puna snage i želje da sve probam i da čitav svijet bude moj, i sada i jeste, neki drugi svijet.

Koliko me voliš?


Oni to rade iz ljubavi, barem tako kažu. Ja ne dovodim njihove namjere i želje u pitanju. Uistinu, roditelji mnogo toga pogriješe sa svojom djecom, upravo iz ljubavi. Žele da budu sigurni, srećni, da se ne muče. Sve je to razumno. Ali ljudska duša ponekad nije. Ne treba nikoga sputavati. Ako griješi, neka griješi sam. Ni u tome nema ništa loše. Normalne su i to stvari. Tako odrastamo, a griješićemo svakako sami, kad tad. Moji ni dan-danas nisu preboljeli neke stvari, ali eto, guramo svi zajedno. Nekako. Ponekad je teško, ponekad im bude drago, vide nekog potencijala i u tome. Onda opet sve ispočetka. Ali potencijal, sreća, i uspjeh, on dolazi samo kada nešto radimo s ljubavlju. Naravno da su iza toga i rad i neizmjeran trud.

Jedan kalup, hiljadu duša


Dok pokušavamo stalno da se svi ukalupimo u nešto što ne ide uz nas, gubimo sve što smo htjeli. Sanjati uvijek treba. I težiti da se sve to ostvari. Teško je sve to usaglasiti sa svakodnevnim realnim životom i svim problemima, a još teže povjerovati da se to može ostvariti u današnjem svijetu. I ne želim da zvučim kao neka jadna kućanica koja uživa u jeftinoj i jadnoj literaturi sa srećnim krajem, jer nijedan kraj nije srećan. Neće biti ni ovaj. Ali postoje trenuci kada jesmo uistinu srećni i kada se može. Da, može sve, bukvalno sve. Oni su rijetki, imamo malo prilika, i treba iskoristiti svaku. Kad god se ukaže, nemojte oklijevati niti previše razmišljati. Lažu vas oni koji vas tjeraju da svaku odluku donesete racionalno, da razmislite milion puta ako treba, ali nikako da jurcate u nešto novo. Baš naprotiv, ponekad treba jurcati, ići kroz zid. Isplati se mnogo više. Barem budete zadovoljni.

Koja je cijena?


Visoka...
Sjećam se koliko puta sam došla kući s predavanja, sasvim običnog i regularnog, na kojem su mnogi šarali po rokovniku, a ja sam vrištala u sebi, jaukala. Kidala se na komade i jedva čekala da dođem kući i isplačem se. Ja, koja nikad ne plačem, koja sam uvijek bila u nemogućim situacijama. Takvu su me najslabije riječi pogodile. E to je ono čega se svi bojimo. To je život. On boli. Kida. svaka misao uništava, a opet i stvara sve ispočetka. Dijaboličan je to svijet, i ne postoji jedna ili druga strana. Jednostavno pokušaj da se snađemo u onom što se nalazi pred nama. A to je veoma teško. I dok jedni hodaju kao roboti ne znajući šta se dešava oko njih, šta je ovaj svijet uistinu, tek nekolicina ide, sa ispraznim pogledom, izmučenom dušom, jer nalazi smisao i tamo gdje ga nema.




Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…