Preskoči na glavni sadržaj

Filosofske mrvice

Prvog dana kad sam zakoračila u tu staru zgradu koja je nekada bila dio kasarne, znala sam da će se sve promijeniti. Postajem odrasla osoba koja mora sve sama, i više nema mamice i tatice da rješavaju probleme. Odavno toga nema, ali u tom trenutku postaje zvanično. Ali i dalje ima njihovog zvonjaca i jaukanja. Njihovog proklinjanja dana kad sam se rodila tako luda da mi padne na pamet da upišem nešto od čega ćemo izgubiti i ono što imamo. Uvijek se postavljalo pitanje “Pa dijete drago, što ne radiš nešto pametno?” Ljudima nije pametno ovo, ali eto pametne su sve druge gluposti. A ja, mlada, puna snage i želje da sve probam i da čitav svijet bude moj, i sada i jeste, neki drugi svijet.

Koliko me voliš?


Oni to rade iz ljubavi, barem tako kažu. Ja ne dovodim njihove namjere i želje u pitanju. Uistinu, roditelji mnogo toga pogriješe sa svojom djecom, upravo iz ljubavi. Žele da budu sigurni, srećni, da se ne muče. Sve je to razumno. Ali ljudska duša ponekad nije. Ne treba nikoga sputavati. Ako griješi, neka griješi sam. Ni u tome nema ništa loše. Normalne su i to stvari. Tako odrastamo, a griješićemo svakako sami, kad tad. Moji ni dan-danas nisu preboljeli neke stvari, ali eto, guramo svi zajedno. Nekako. Ponekad je teško, ponekad im bude drago, vide nekog potencijala i u tome. Onda opet sve ispočetka. Ali potencijal, sreća, i uspjeh, on dolazi samo kada nešto radimo s ljubavlju. Naravno da su iza toga i rad i neizmjeran trud.

Jedan kalup, hiljadu duša


Dok pokušavamo stalno da se svi ukalupimo u nešto što ne ide uz nas, gubimo sve što smo htjeli. Sanjati uvijek treba. I težiti da se sve to ostvari. Teško je sve to usaglasiti sa svakodnevnim realnim životom i svim problemima, a još teže povjerovati da se to može ostvariti u današnjem svijetu. I ne želim da zvučim kao neka jadna kućanica koja uživa u jeftinoj i jadnoj literaturi sa srećnim krajem, jer nijedan kraj nije srećan. Neće biti ni ovaj. Ali postoje trenuci kada jesmo uistinu srećni i kada se može. Da, može sve, bukvalno sve. Oni su rijetki, imamo malo prilika, i treba iskoristiti svaku. Kad god se ukaže, nemojte oklijevati niti previše razmišljati. Lažu vas oni koji vas tjeraju da svaku odluku donesete racionalno, da razmislite milion puta ako treba, ali nikako da jurcate u nešto novo. Baš naprotiv, ponekad treba jurcati, ići kroz zid. Isplati se mnogo više. Barem budete zadovoljni.

Koja je cijena?


Visoka...
Sjećam se koliko puta sam došla kući s predavanja, sasvim običnog i regularnog, na kojem su mnogi šarali po rokovniku, a ja sam vrištala u sebi, jaukala. Kidala se na komade i jedva čekala da dođem kući i isplačem se. Ja, koja nikad ne plačem, koja sam uvijek bila u nemogućim situacijama. Takvu su me najslabije riječi pogodile. E to je ono čega se svi bojimo. To je život. On boli. Kida. svaka misao uništava, a opet i stvara sve ispočetka. Dijaboličan je to svijet, i ne postoji jedna ili druga strana. Jednostavno pokušaj da se snađemo u onom što se nalazi pred nama. A to je veoma teško. I dok jedni hodaju kao roboti ne znajući šta se dešava oko njih, šta je ovaj svijet uistinu, tek nekolicina ide, sa ispraznim pogledom, izmučenom dušom, jer nalazi smisao i tamo gdje ga nema.




Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…