Preskoči na glavni sadržaj

Filosofske mrvice

Prvog dana kad sam zakoračila u tu staru zgradu koja je nekada bila dio kasarne, znala sam da će se sve promijeniti. Postajem odrasla osoba koja mora sve sama, i više nema mamice i tatice da rješavaju probleme. Odavno toga nema, ali u tom trenutku postaje zvanično. Ali i dalje ima njihovog zvonjaca i jaukanja. Njihovog proklinjanja dana kad sam se rodila tako luda da mi padne na pamet da upišem nešto od čega ćemo izgubiti i ono što imamo. Uvijek se postavljalo pitanje “Pa dijete drago, što ne radiš nešto pametno?” Ljudima nije pametno ovo, ali eto pametne su sve druge gluposti. A ja, mlada, puna snage i želje da sve probam i da čitav svijet bude moj, i sada i jeste, neki drugi svijet.

Koliko me voliš?


Oni to rade iz ljubavi, barem tako kažu. Ja ne dovodim njihove namjere i želje u pitanju. Uistinu, roditelji mnogo toga pogriješe sa svojom djecom, upravo iz ljubavi. Žele da budu sigurni, srećni, da se ne muče. Sve je to razumno. Ali ljudska duša ponekad nije. Ne treba nikoga sputavati. Ako griješi, neka griješi sam. Ni u tome nema ništa loše. Normalne su i to stvari. Tako odrastamo, a griješićemo svakako sami, kad tad. Moji ni dan-danas nisu preboljeli neke stvari, ali eto, guramo svi zajedno. Nekako. Ponekad je teško, ponekad im bude drago, vide nekog potencijala i u tome. Onda opet sve ispočetka. Ali potencijal, sreća, i uspjeh, on dolazi samo kada nešto radimo s ljubavlju. Naravno da su iza toga i rad i neizmjeran trud. Ali ipak, mora postojati stvarna želja i užitak dok se nešto radi. Tada je samo onako kako treba.

Jedan kalup, hiljadu duša


Dok pokušavamo stalno da se svi ukalupimo u nešto što ne ide uz nas, gubimo sve što smo htjeli. Sanjati uvijek treba. I težiti da se sve to ostvari. Teško je sve to usaglasiti sa svakodnevnim realnim životom i svim problemima. Teško je povjerovati da se nešto tako može desiti baš u tom svijetu. I ne želim da zvučim kao neka jadna kućanica koja uživa u jeftinoj i jadnoj literaturi sa srećnim krajem, jer nijedan kraj nije srećan. Neće biti ni ovaj. Ali postoje trenuci kada jesmo uistinu srećni i kada se može. Da, može sve, bukvalno sve. Oni su rijetki, imamo malo prilika, i treba iskoristiti svaku. Kad god se ukaže, nemojte oklijevati niti previše razmišljati. Lažu vas oni koji vas tjeraju da svaku odluku donesete racionalno, da razmislite milion puta ako treba, ali nikako da jurcate u nešto novo. Baš naprotiv, ponekad treba jurcati, ići kroz zid. Isplatiće se to sve.

Koja je cijena?


Naravno da sve to ima svoju cijenu. Sjećam se koliko puta sam došla kući s predavanja, sasvim običnog i regularnog, na kojem su mnogi šarali po rokovniku, a ja sam vrištala u sebi, jaukala. Kidala se na komade i jedva čekala da dođem kući i isplačem se. Ja, koja nikad ne plačem, koja sam uvijek bila u nemogućim situacijama. Takvu su me najslabije riječi pogodile. E to je ono čega se svi bojimo. To je život. On boli. Kida. svaka misao uništava, a opet i stvara sve ispočetka. Dijaboličan je to svijet, i ne postoji jedna ili druga strana. Jednostavno pokušaj da se snađemo u onom što se nalazi pred nama. A to je veoma teško. I dok jedni hodaju kao roboti ne znajući šta se dešava oko njih, šta je ovaj svijet uistinu, tek nekolicina ide, sa ispraznim pogledom, izmučenom dušom, jer nalazi smisao i tamo gdje ga nema.




Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …