Preskoči na glavni sadržaj

Ko djeci krade snove?

Nedavno smo bili svjedoci snimka na youtube-u gdje djevojčica priča raznorazne bljuvotine koje meni i mnogoj djeci u tim godinama nikada ne bi pale na pamet. A možda ni sada u malo kasnijoj dobi. Pošto kod nas nijedan događaj ne može proći bez medijske pažnje (zbog čega se većina stvari danas i radi), tako smo i komentar na taj snimak imali u udarnom terminu na televiziji da bi se ostatak naroda upoznao opasnošću koju nam donosi internet. Govori se kako je ta klinka žrtva, i jeste. Slažem se. Ali nije žrtva kako su oni iznijeli, odnosno žrtva ismijavanja i komentarisanja drugih koji su vidjeli taj snimak. Već je ona žrtva svojih roditelja koji je nisu vaspitali, žrtva čitavog trulog društva koje truje i šaku jada onog zdravog u sebi. Ona je žrtva svih nas i naših poremećenih vrijednost, žrtva rijalitija i ugledanja na kojekakve “ličnosti”. Nekada su se djeca kažnjavala, čak dobijala i batine kada nešto pogriješe, a danas dobijaju najnovije telefone, računare, društvene mreže. Koriste sve to bez ikakve kontrole odraslih, i onda kad dijete od dvanaest godina objavi neku budalaštinu pa se svi smiju, onda je ono jadno? Pa jeste, jer odrasla u okruženju, ma čak ne postoji riječ koje bi objasnila ovo dno u kojem živimo.

Žrtveno janje


Na trenutak ćemo tu klinku ostaviti i malo joj oduzeti medijske pažnje jer je ima previše, a roditelji je nisu naučili da to ne znači nužno nešto dobro, već naprotiv, u njenim godinama naivnim znači da će je vukovi rastrgati. I kada zaboravimo da postoji ona i njen snimak i suočimo se sa stvarnošću koja je bila i prije nje, ne možemo zanemariti da u našem društvu neprestano raste broj manijaka i pedofila. Svakog dana iskaču nove vijesti o tome kako je neko silovan, i to mahom maloljetnici. I naravno učesnik je neko iz  porodice ili bliže okoline. O tome se ne priča, to su vijesti koje samo prođu onako kroz medije, za porodičnim ručkom se uzdahne i kaže “oh, jadno to dijete” i nastavi se dalje kao da se ništa nije desilo. Izgleda da onda ta djeca nisu žrtve? Izgleda da je to normalno, jer mi prećutno pristajemo na to. Ova malecka ima još šanse. Zaboraviće na javnu sramotu kroz koji dan, neće se ni sjećati šta je bilo za nekoliko godina. I ona jeste žrtva, i ne krivim nju, već čitavo društvo što je dopustilo da se takve stvari dešavaju. A još više krivim društvo za postojanje ovih NEžrtvi porodice i bliskih porodičnih prijatelja koji misle da su ta djeca njihovo vlasništvo, pa da mogu malo s njima. Sve je to normalno izgleda.

Pedofilija, proganjanje i ostale grubosti


Za sve ove godine nikada nisam čula niti bila u prilici da se pokrenula neka konkretna kampanja da se djeca zaštite od raznih manijaka, pa makar to bilo i podučavanje kako se ponašati na internetu da ne bi došlo do situaciju kakvu smo imali prije nekoliko dana. A da ne pričam o tome da se nešto radi povodom suzbijanja pedofilije. Proganjanje niko ni ne doživljava kao zločin, iako baš to proganjanje nekom upropaštava život u potpunosti, da zaboravi šta znači normalno izaći iz kuće. Da nećemo to sve svrstati u malo grublju ljubav i sadomazohističke momente koji su takođe popularni posljednjih, ne samo dana, već godina i to sve u sivim nijansama? A šta je s djecom? Na mladima svijet ostaje, to neprestano svi ponavljamo, a isto tako mi sami dopuštamo da svaki manijak uništava najljepše i najveselije dane djeteta. Oduzimamo im djetinjstvo, jer mi nemamo vremena i nije naše da se bavimo takvim stvarima. To se ionako dešava negdje tamo daleko, nekom drugom, trećem, nama ne. Ali dešava se svima nama. Suze jednog djeteta treba da pogode sve nas, a ne da ostanu u četiri zida dok u mraku čeka kada će neko ponovo doći i uništiti mu još malo sreće što je ostalo. Šta ako ta djeca jednog dana i sama postanu monstrumi kakve su nekada trpili? Šta ćemo im reći? Mi smo dopustili da im se to desi. A kako ćemo se opravdati i da li možemo da se opravdamo? Hoćemo li imati snage preuzeti krivicu za to što smo ih prepustili tamo nekim manijacima i nikad nismo bili tu, čak ni da saslušamo? Šta da kažemo? Izvini sine, ali mi zatvaramo oči dok tebi neko krade snove?









Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…