Preskoči na glavni sadržaj

Ko djeci krade snove?

Nedavno smo bili svjedoci snimka na youtube-u gdje djevojčica priča raznorazne bljuvotine koje meni i mnogoj djeci u tim godinama nikada ne bi pale na pamet. A možda ni sada u malo kasnijoj dobi. Pošto kod nas nijedan događaj ne može proći bez medijske pažnje (zbog čega se većina stvari danas i radi), tako smo i komentar na taj snimak imali u udarnom terminu na televiziji da bi se ostatak naroda upoznao opasnošću koju nam donosi internet. Govori se kako je ta klinka žrtva, i jeste. Slažem se. Ali nije žrtva kako su oni iznijeli, odnosno žrtva ismijavanja i komentarisanja drugih koji su vidjeli taj snimak. Već je ona žrtva svojih roditelja koji je nisu vaspitali, žrtva čitavog trulog društva koje truje i šaku jada onog zdravog u sebi. Ona je žrtva svih nas i naših poremećenih vrijednost, žrtva rijalitija i ugledanja na kojekakve “ličnosti”. Nekada su se djeca kažnjavala, čak dobijala i batine kada nešto pogriješe, a danas dobijaju najnovije telefone, računare, društvene mreže. Koriste sve to bez ikakve kontrole odraslih, i onda kad dijete od dvanaest godina objavi neku budalaštinu pa se svi smiju, onda je ono jadno? Pa jeste, jer odrasla u okruženju, ma čak ne postoji riječ koje bi objasnila ovo dno u kojem živimo.

Žrtveno janje


Na trenutak ćemo tu klinku ostaviti i malo joj oduzeti medijske pažnje jer je ima previše, a roditelji je nisu naučili da to ne znači nužno nešto dobro, već naprotiv, u njenim godinama naivnim znači da će je vukovi rastrgati. I kada zaboravimo da postoji ona i njen snimak i suočimo se sa stvarnošću koja je bila i prije nje, ne možemo zanemariti da u našem društvu neprestano raste broj manijaka i pedofila. Svakog dana iskaču nove vijesti o tome kako je neko silovan, i to mahom maloljetnici. I naravno učesnik je neko iz  porodice ili bliže okoline. O tome se ne priča, to su vijesti koje samo prođu onako kroz medije, za porodičnim ručkom se uzdahne i kaže “oh, jadno to dijete” i nastavi se dalje kao da se ništa nije desilo. Izgleda da onda ta djeca nisu žrtve? Izgleda da je to normalno, jer mi prećutno pristajemo na to. Ova malecka ima još šanse. Zaboraviće na javnu sramotu kroz koji dan, neće se ni sjećati šta je bilo za nekoliko godina. I ona jeste žrtva, i ne krivim nju, već čitavo društvo što je dopustilo da se takve stvari dešavaju. A još više krivim društvo za postojanje ovih NEžrtvi porodice i bliskih porodičnih prijatelja koji misle da su ta djeca njihovo vlasništvo, pa da mogu malo s njima. Sve je to normalno izgleda.

Pedofilija, proganjanje i ostale grubosti


Za sve ove godine nikada nisam čula niti bila u prilici da se pokrenula neka konkretna kampanja da se djeca zaštite od raznih manijaka, pa makar to bilo i podučavanje kako se ponašati na internetu da ne bi došlo do situaciju kakvu smo imali prije nekoliko dana. A da ne pričam o tome da se nešto radi povodom suzbijanja pedofilije. Proganjanje niko ni ne doživljava kao zločin, iako baš to proganjanje nekom upropaštava život u potpunosti, da zaboravi šta znači normalno izaći iz kuće. Da nećemo to sve svrstati u malo grublju ljubav i sadomazohističke momente koji su takođe popularni posljednjih, ne samo dana, već godina i to sve u sivim nijansama? A šta je s djecom? Na mladima svijet ostaje, to neprestano svi ponavljamo, a isto tako mi sami dopuštamo da svaki manijak uništava najljepše i najveselije dane djeteta. Oduzimamo im djetinjstvo, jer mi nemamo vremena i nije naše da se bavimo takvim stvarima. To se ionako dešava negdje tamo daleko, nekom drugom, trećem, nama ne. Ali dešava se svima nama. Suze jednog djeteta treba da pogode sve nas, a ne da ostanu u četiri zida dok u mraku čeka kada će neko ponovo doći i uništiti mu još malo sreće što je ostalo. Šta ako ta djeca jednog dana i sama postanu monstrumi kakve su nekada trpili? Šta ćemo im reći? Mi smo dopustili da im se to desi. A kako ćemo se opravdati i da li možemo da se opravdamo? Hoćemo li imati snage preuzeti krivicu za to što smo ih prepustili tamo nekim manijacima i nikad nismo bili tu, čak ni da saslušamo? Šta da kažemo? Izvini sine, ali mi zatvaramo oči dok tebi neko krade snove?









Popularni postovi s ovog bloga

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…