Ko djeci krade snove?

Prije nekoliko dana izašao je jedan veoma diskutabilan snimak na youtube-u i postao je veoma popularan za kratko vrijeme. Samo je meni najmanje desetak ljudi poslalo dotični snimak, a još mnogi su mi pričali o tome. Ja sam pogledala i zgrozila sam se. Ali to tako hoće kada djetetu od 11-12 godina mjesto da ga kaznite kupite najnoviji telefon i laptop, pa onda sebi otvori i youtube kanal i postavlja svakojake video snimke. Prošlo je nekoliko dana, pa je na TV-u u udarnom terminu bilo riječi o dotičnom snimku, i psiholog je rekao da je to dijete žrtva. I jeste žrtva, ali žrtva neodgoja i roditelja koji nisu naučili dijete nekim osnovnim stvarima, i vrijednostima, da ono ne ide i ne postavlja takve snimke, a i da mu ne padne na pamet da radi sve što objašnjava u tom dotičnom snimku. Žrtva je i ovog bolesnog društva od kojeg samo budalaštine i može naučiti, jer kad god upali TV, radio, otvori novine, vidi samo dotične startele ili pjevaljke koje sramote neku kvalitetniju muzičku scenu. Pa onda to isto društvo ismijava to dijete, koje ga je to i naučilo, koje je djetetu od 12 godina prezentovalo samo najgore moguće što postoji u svijetu, i sve što je suprotno od bilo kakvih vrijednosti, a ne samo onih pravih.

Ali da sad zanemarimo malo žrtve našeg terora, i da priznamo da smo svjedoci veoma često, koliko god se o tome malo pričalo i pokušalo potisnuti, da ovdje kod nas ima zavidan broj manijaka i pedofila, koji maltretiraju djecu, ponekad ima i manijaka koji na razne načine maltretiraju i odrasle. Na primjer niko kod nas proganjanje neće prihvatiti kao nasilje, a to nije nešto što možete tek tako odbaciti ili izignorisati. I ako je djevojčica iz prvog pasusa žrtva, interesuje me šta su ovi ostali? Ona je svojevoljno stavila snimak, a ove osobe o kojima će tek biti riječi nisu svojevoljno odlučili da budu nečije žrtve. Ja ne osuđujem to dijete koje je postavilo taj snimak sa svim tim što je ispričalo, niti je krivim, ja osuđujem, ne samo roditelje, već čitavo naše društvo koje je bolesno toliko da su sve granice nestale. A takve pojave i među djecom i među odraslima su samo proizvod naših bolesnih umova. Bilo kako bilo, ja bih se sada skoncentrisala na ove NEžrtve.

Šta je dijete kojeg otac ili očuh siluje od ranog djetinjstva? Šta je dijete koje maltretiraju najbliži, isto u većini slučajeva seksualno? Ne to nije nasilje nad ženama ili djevojčicama, to se dešava i dječacima, to se dešava i momcima. To se dešava svima nama. Samo smo mi isto tako uvijek slijepi za tuđu muku da bismo je vidjeli. Ne daj Bože da pomognemo. Štaviše, svi će prije ismijavati žrtvu silovanja ili neke druge vrste nasilja, svi će tu žrtvu ogovarati, pljuvati, i na to sve kriviti je za to što joj se desilo. Vremenom će i oni sami sebe početi kriviti, kao da nisu već dovoljno propatili, pa treba još. Ali eto to je naše bolesno društvo, nasilnicima ne smijemo ništa, pa je lakše udariti na one su krhki i slabi. Samo udrite narode. I hoćete dok se to ne desi nekome u vašoj blizini. A hoće, jer smo svakim danom sve bolesniji, i sposobniji da na najgore načine naudimo jedni drugima. Oni koji su pretrpili bilo kakav vid nasilja nisu krivi. Niti je bilo ko kriv osim bolesnog uma kojem je palo na pamet da se iživljava na nekom nedužnom. Žrtvama treba pomoći da prevaziđu to što su im neki tamo bolesnici napravili. Treba im objasniti da oni ipak mogu da vode normalan život i nakon toga, i omogućiti sve da tako i bude. A nasilnike skloniti sa ulica, da se njihovo iživljavanje ne bi ponovilo na nekoj drugoj nedužnoj osobi.

Često pomislimo da se takve stvari dešavaju negdje daleko, ili na filmovima, ali tu su one, samo se o tome ne priča. Jer kod nas se nikada nije pričalo o onome o čemu treba da se priča. Uvijek postoje neke potpuno nebitne stvari koje se postave kao nešto najvažnije, a sve važno se potisne sa strane. Jer lakše je pričati gluposti nego se zamarati problemima, i malo uključiti mozak i razmišljati. Zato nam sve to i jeste negdje tamo. Neko i kad bi htio da se požali na neki problem s nasiljem, ili ga niko ne bi saslušao ili bi svi to pretvorili u sočan komšijski trač. I zato je kod nas sramota da se traži pomoć kada ti je potrebna. Kod nas je sve sramota, osim onog što treba da bude sramota.

I eto desi se silovanje djeteta, naravno od strane nekog jako bliskog tom djetetu, od nekog ko skoro svaki dan provodi tu pored djeteta. I šta onda? Možda ode u zatvor, a možda i ne. Ako i ode, bude pušten ubrzo zbog dobrog vladanja, jer je to osoba za primjer našem društvu i eto treba da se šeta slobodno ulicama, i da naudi i drugima, jer jedna žrtva nije dovoljna. Dok s druge strane imamo to dijete, koje odrasta u nezdravoj sredini, koje je pretrpilo takav nasilnički čin, šta s njim. Kako očekujete od te osobe da jednog dana bude zdrav član zajednice? Ali se zato čuditi kad isto to dijete, zlostavljano godinama, koje nema mogućnost razlikovanja dobrog i lošeg, jer društvo nije reagovalo na vrijeme i zaštitilo ga, napravi neki zločin? Pa to je samo proizvod koji smo mi samo napravili, jer se uvijek dešavalo negdje daleko. Negdje u američkim filmovima, a ne vrata do naših.

Šta je sa odraslima, mislim nije toliko uobičajeno da neko proganja djecu, ali ima i toga, ipak ovaj vid maltretiranja je uglavnom prisutniji kasnije. Rijetko ko shvati ozbiljno proganjanje, ali jeste, samo niko ne shvata ozbiljnost problema dok se to njemu ne desi i ne osjeti na svojoj koži šta znači kad vam je onemogućen normalan svakodnevni život. Kada ne možete izaći i prošetati, otići na kafu, otići do prodavnice, a da se ne bojite da li ćete živi doći kući ili ne. Da li će vas neko napasti, ubiti, ili samo ići za vama i pratiti, i stvarati vam najgori mogući osjećaj nelagode i straha. To nije scenario nekog američkog krimića, to se dešava ovdje kod nas, možda nekome koga ste upravo sreli, možda on bježi od jednog takvog progonitelja. Samo ni to nemate kome reći. Proganjane obuhvata od nekih “slučajnih” susreta sa malo veće udaljenosti, do kampovanja ispred vaše kuće/zgrade, pa čak i do nasilnih pokušaja da vam upadne u kuću/stan, ili da vas napadne bilo gdje, i bilo kad. Ali čak i da fizički okršaj ostane izostavljen, dovoljno je to što stalno strijepite gdje vas i ko može napasti, nemate osjećaj slobode, nemate osjećaj da ste čovjek. Stalno se okrećete i provjeravate da ne ide, stvara vam osjećaj gađenja kad vidite samo tu osobu, neopisiv strah. Nemate mira, čista vam je savjest, ali mirnog sna nemate. Jer on vas uvijek negdje čeka. Čak i da vam za sve vrijeme proganjanja nikad ne priđe, da je uvijek tu negdje dva-tri metra udaljen i to je dovoljno. Takođe takvi ljudi često znaju slati i razne poruke, ostavljati pisma, pakete, mrtve životinje, pa se onda pitate da li ste vi na redu poslije životinje? Pratiće vas gdje god krenete, na posao, na kafu, u šetnju. Uvijek ćete negdje ugledati tu odvratnu facu od koje vam se povraća. I naravno to se nikom ne čini kao nasilje, jer vam niko ništa konkretno ne radi. I to je mnogo gore. Baš zbog toga jer nema ništa konkretno, a ne znate šta sljedeće možete da očekujete. Sve je apstraktno, a ipak se dešava, i vi se bojite, i nije vam dobro. Zatvarate se u sebe, bježite od svijeta, dok se na kraju bukvalno ne zatvorite u svoj dom, i odbijate da izađete. Ali bez obzira na to, vi kad pogledate kroz prozor i dalje vidite taj zao pogled. I znate da niste ni tu sigurni. Iako ste odrasla osoba, sposobnija i da se brani od djeteta, u tom trenutku se osjećate poput djeteta koje je potpuno nezaštićeno. Nema sigurnosti, nema slobode, nema života bez neprestanog straha. A pitanje je vremena kada će samo proganjanje prerasti u novi vid nasilja. Na vama je samo da čekate, jer se to dešava “daleko”, a ne kod nas.

Od najranijeg doba djeci kradete djetinjstvo. Kradete im snove. Uništavate. I onda nastavljate i kad odrastu. Jer uvijek ima jedna budala viška kojoj je dovoljno dosadno da nema ništa pametnije nego da ide da proganja ljude ili maltretira one najslabije, jer je kukavica koja ne smije da se iživljava na nekom svoje jačine. Uvijek se nađe neko da maltretira one koji su budućnost ovog svijeta, da njih uništava. Da sve one velike dječje snove ukrade, i razbije u milion sitnih komada, da se ne mogu više sastaviti. Ostavljamo samo bol i tugu iza sebe. Nije nas ni za kog briga, najmanje za djecu. I kad oni jednoga dana postanu monstrumi šta ćete onda? Bolje od toga ne mogu. Hoćemo li tad svi mi preuzeti krivicu što nismo bili tu kad je trebalo? Hoćemo li svi mi reći izvini sine, zatvorili smo oči dok su ti neki zli ljudi krali snove?






Коментари