Preskoči na glavni sadržaj

Još jedan Adolf

Na spomen imena Adolf, svi se odmah naježe i sjete se strašne osobe koje je nosila isto ime. I tu malo pretjerujemo jer volimo i mi sami da dodamo stvari koje i ne treba, ali svakako ovaj put neće biti riječi o toj ozloglašenoj osobi. Znam da je teško povjerovati, ali u svijetu nije postojao samo jedan Adolf. A i ovi ostali su poprilično bili popularni. Možda je to zbog samog imena, a možda zbog imperije koju su sami napravili (ali i to uz malu pomoć Nacional socijalističke partije). Kad god prođem gradom vidim gomilu ljudi, i mladih i starih koji imaju na sebi nešto što je nastalo iz okrilja nacizma, a da o tome nemaju pojma. Naravno mene optužuju da promovišem sve najgore od najgore, a nisu ni svjesni šta sami rade. Ja nikog ne optužujem, jer je to vrijeme davno prošlo, i sada je proizvod tog novog Adolfa danas dobio sasvim drugačiji značaj. Ali treba znati i same početke jednog naivnog momka koji nije očekivao da će postići ovakvu slavu. Kao ni njegov brat koji je uporno težio slavi, ali sve je bilo protiv njih.


Toliko prisutan, a toliko malo se zna o njemu

Adolf Dassler, puno ime danas zaboravljenog čovjeka, kojeg svi reklamiramo. Adidas, poznati brend sportske odjeće i svako ima barem jednu stvar koja na sebi ima tri linije ili trokutić koji označava taj brend. Da li vam se sada pali lampica neka? Možda. Odlučio je da ime svog brenda napravi pomoću male izmjene svog imena. Njegov brat je isto to uradio i sa svojim brendom, ali danas nosi sasvim drugi naziv. Isto poznat kao i ovaj prvi, Puma. Ali o braći i njihovom odnosu ćemo drugi put, sada imam nešto drugo na umu što želim da vam prikažem.
Od mladića, sina obućara iz malog njemačkog gradića došao je do svjetski poznatog brenda kojem niko ne može odoljeti. Možda sam vas malo isprepadala pričom o nacizmu, ali istina je, obojica su bili članovi partije. Adolf je ostao to do kraja života, ali nikad nije bio zvanično aktivan član same partije, više se pridružio zbog toga jer je za nekog ko je imao svoj posao i fabriku bila propast da se ne pridruži. Kao što danas morate biti u nekoj stranci da biste dobili posao, slično poređenje, a istinito u oba slučaja. Iako je nosio to ozloglašeno ime velikog Firera, ipak on sam nije bio toliko ozloglašen. Njega su njegovi radnici u fabrici voljeli i poštovali, jer je on poput njih sjedio u toj istoj fabrici i radio isti posao kao i oni, naravno i dorađivao neke stvari i pravio izmjene i poboljšanja, koja su danas dovela do velike imperije, iako je to sada u rukama drugih ljudi, ipak da nije on započeo, sam u radionici svoga oca, ništa od toga ne bi postojalo danas.
Svjesni smo svi kako Adidas nose svi, od poznatih i slavnih koji imaju milione do obične djece koja ni ne znaju šta imaju na sebi, ali to su im roditelji uzeli patike koje im se sviđaju za prvi dan škole. Adidas je postao nešto veliko i snažno. Iako je onaj prvi Adolf nije mogao da održi svoju imperiju, ovaj drugi je uspio. U tome se ogleda sve ono što je Hitler zacrtao, ovaj drugi je ostvario u svijetu sporta i mode. Baš zbog toga i Dasslera žele ljudi da predstave u što lošijem svjetlu, ali za to nema suštinskog razloga, jer čovjek apsolutno nije zanimala politika. Doduše njegov brat je već bio drugi slučaj, ali i on je na kraju odustao od svega kada je vidio da su ga sve njegove nade i ideje vodile direktno u propast.


Ipak su ostavili mnogo toga

Imperija je mogla da bude još veća da je ostala pod prvobitnim imenom “Braća Dasler” (Gebruder Dassler). Isto tako mogla je u potpunosti da nestane, i da danas niko ne zna da su ti ljudi uopšte i postojali. Možda je njima i njhovim porodicama teško palo to što se braća razdvajaju i svađaju, i zbog toga što više nikada nisu progovorili, ali su obojica napravili nešto veliko i posebno. Svaki za sebe, a opet jedan za drugoga. Ali nažalost i dalje kada ljudi čuju imena Rudolf i Adolf Dasler nemaju pojma o kome je riječ. Iako je svakodnevno nose barem neki od proizvoda njihovih kompanija. Naravno da ne možemo sve znati, ali ja bih ovo stavila u oblast opšte kulture, jer su to poprilično poznati brendovi. Svi su čuli za Armani, za Channel, za ovog ili onog, a od tih stvari nikad ništa nisu imali, a Adidas i Pumu svi imamo ili smo u toku našeg života nosili nešto od njihovih proizvoda. Bilo bi lijepo da se znaju ta dva imena, dvojice zavađene braće, koji su napravili ogromnu promjenu u svijetu sportske opreme, kao i mode. Posliije njih, prvenstveno poslije Adolfa i njegovog angažmana na promjeni kalupa za patike, ništa u svijetu sporta više nije bilo isto. Danas svi nosimo patike svakodnevno najviše zahvaljujući njima dvojici. Kao što su i njihove žene nosile njihove proizvode, dok su još zajedno sarađivali. One su patike, odnosno sportske cipele kako su se tada zvale, nosile i na suknje i haljine. Danas vidimo da je to dio svakodnevice, i da više niko ne očekuje da nosite cipelice na suknju, već mogu i najobičnije patike, u kojima nakon toga možete ići i na trčanje ili na trening.

Kakvi god da su bili, i s kim god da su bili u paktu, moramo svi priznati da su nas zadužili. Obojica su nam podarili nešto novo i drugačije, bez čega danas ne bismo mogli da zamislimo svakodnevni život. Oni su promijenili pogled na svijet, pogotovo na svijet obuće, pa kasnije i odjeće, jer trenerke više nisu rezervisane samo za teretanu i salu za trening, već za skoro svaku priliku, izuzev onih baš svečanih prilika. Braća Dasler su napravili veliku promjenu. Izgleda da je to bio period kada su Nijemci mahom mijenjali poglede na svijet. Neki su to radili ratujući, stvarajući svoje carstvo u vidu države, a neki su radili u svojoj fabrici, u želji da ostavare svoje snove, koji su danas i više nego ostvareni. Možda oni nisu tu s nama da vide šta se izrodilo iz male fabrike braće Dasler, ali sigurno su znali kojim će putem krenuti.



                 

Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …