Preskoči na glavni sadržaj

Ispovijest jednog uživaoca bipolarnog poremećaja

Puni predrasuda kao i uvijek, protiv svega smo i sve nam je strano. Tako i na naziv bipolarni poremećaj vama padaju razne stvari na pamet. Vjerovatno nijedna od njih nema veze s onim što to stvarno jeste. Da je lako živjeti s tim, pa i nije baš. Ponekad bude i dosadno, a ponekad zanimljivo, mnogo zanimljivije nego običnom smrtniku. Ljudi vole da gledaju poprijeko svakog ko je i za nijansu drugačiji. Teško je objasniti šta znači bipolarni poremećaj, a još teže kako se boriti s tim svakoga dana.
Potrebno je mnogo razumijevanja i strpljenja bliskih ljudi prije svega, i naravno podrške. Bez toga ćete ostati sami sa svojim luđačkim fazama, za koje ne znate ni kada će se ni kako ispoljiti. Jedan dan ćete biti najsrećnija osoba na svijetu, bez ikakvog razloga, sa unutrašnjom prazninom. U suštini obična euforija koja ništa ne znači, samo joj se pridaje prevelika pažnja. Dan poslije vas obuzima najveća depresija, ne vidite nikakav izlaz, sve sam je tamno i besmisleno. Dobijate napade panike, jer ne znate šta dalje i kuda dalje. I tako iz dana u dan nova promjena. Svaki put nešto drugo, nešto novo. Ne znate šta da očekujete, ne znate kakva će vas faza sljedeća pogoditi. Ali to morate da prihvatite i pored silnih predrasuda okoline, koja to ne može ni da shvati niti želi. Niko ne može, dok sam to ne proživi, ali bilo bi malo pretjerano da svaka osoba mora da se bori s tim. Ipak najbitnije je da će vama važne osobe biti uvijek tu, da će razumjeti svaku vašu fazu, kao i svaki vaš napad, i da će htjeti samo da vam pomognu.
Napadi, silni napadi, panike, bijesa, tuge, sreće… čega sve ne? To je svakodnevni život, za nekako potpuno običan i siv, a za mene kao oluja boja, od bijele do crne, sa svim šarenilom između. Svaki dan je pun svega i svačega, i to neočekivano se sve desi. Običnom čovjeku je potrebno nekoliko godina da proživi sve emocije, dok je meni dovoljan dan, pa možda ni toliko. Možda to sve zvuči zanimljivo i interesantno, ali nije. U većini slučajeva to može samo da donese nešto loše. Pogotovo kada u određenim trenucima ne reagujete onako kako treba, jer vaša faza donosi suprotno raspoloženje, suprotnu reakciju. U sasvim tužnim i tragičnim prilikama osoba može biti najnormalnije nasmijana, jer uopšte nije ni svjesna šta se dešava okolo. U nekim trenucima kada bi trebalo da budem nasmijana i vesela, jednostavno potonem. Više ni ne brojim izlaske koje sam upropastila i sebi i drugima, jer bih u jednom trenutku izgubila onaj dobri osjećaj, i samo bih stajala sa strane, posmatrala ljude, sve bi mi se to gadilo i bilo bi mi muka. Imala bih potrebu da plačem, vrištim. Ali uvijek nam ostane barem nešto malo samokontrole. Ako ništa, barem u pojedinim situacijama. Ponekad ni to ne može da pomogne, pa dođe do raznih scena koje nikom nisu drage. Na to nažalost se ne može uticati niti se išta tu može naročito promijeniti. Ljudi će vas nakon toga obilježiti raznim etiketama, da ste razmaženo deriste, da imate probleme sa bijesom, da ste napadni, nervozni, ovakvi ili onakvi. I na to sam sve navikla. Međutim ako im kažete koji je stvarni uzrok svega toga, tek će vas onda čudno gledati i bježati od vas kao da imate kugu. Ne zato što vas se boje ili nešto, već zato što ni ne znaju šta je to, pa im je za svaki slučaj bolje da sklone, barem dok ne saznaju. A to se uglavnom nikad ne desi. Ljudi nisu raspoloženi da trpe nečije hirove, ni sama ne želim da ih trpim. Oni jednostavno ne shvataju da ponašanje osobe sa bipolarnim poremećajem nije hir, već jednostavno nešto što vas obilježi, što vam odmaže u životu veoma mnogo, ali ipak se nekako snađete. Progurate se. Na kraju bude sve dobro.
Nisu sve strane, samo loše strane. Ne mogu baš reći da ima naročito dobrih stvari, ali nisu na odmet. Čak vas i to izdvaja od ostatka svijeta. Poznato je da su i mnogi veliki umjetnici patili od bipolarnog poremećeja, ili nekih srodnih poremećaja. Što nije ni čudno, jer vam faze koje proživljavate svakodevno donose nešto drugačije, i donose vam mnogo inspiracije. Mnogo ideja, mnogo svega. Naravno ne uvijek, ali koliko god vam sve što bipolarni poremećaj nosi sa sobom odmaže u svakoodnevnom životu, pa čak i u poslu, ipak može donijeti i brilijantne ideje koje ćete iskoristiti u raznim prilikama, na razne načine. Samo treba naći nešto što vam opušta, smiruje, i motiviše. Bez obzira na sve moći ćete da živite jedan obični, normalni život, kao i svako drugi. Naravno uvijek ćete u sebi znati da niste kao oni, osjećaćete promjene, biće vam teško, biće vam svakako, ali ćete moći da se iskontrolišete, barem onda kada situacija nije baš najpogodnija za neki od napada.

Na kraju dana, nakon svega shvatite da to možda i nije toliko strašno. Naravno dobijate razne terapije da vas drže pod kontrolom, ali ponekad vam stvarno vaš hir ne da da se trujete i pijete sve što vam oni napišu na receptu. Čak i bez toga uspijete iskontrolisati neke svoje napade, pa vam se i svidi, iako vam se poslije to dodatno naplati, ali uvijek se može naći neki prirodni način da se riješite bijesa, anksioznosti, depresije i slično. Jednostavno treba naći ljude koji će vas razumijeti, takvih je danas malo, ali nije da ih nema. Treba pronaći stvari koje vas čine srećnima, i kad god krene nešto naopako uvijek se držati toga. Naravno ništa vam neće pomoći da ozdravite, toga ovdje nema, ali jednostavno će postati lakše, neki teški trenuci će se lakše podnositi. Nikad nikome ne može biti sve onako kako je zamislio, zato i imamo maštu. Ako ništa nama, bipolarnima, je ona možda malo aktivnija i razigranija nego ostalima, pa čak i ako ne bude moglo drugačije, uvijek možemo pobjeći malo od stvarnosti. Nekad malo više. Ne treba ni u tom pretjerivati, ali barem imamo nešto što možemo iskoristiti za mnoge stvari. Samo treba naći način. I mi smo samo obični ljudi, dobro, možda malo drugačiji.




Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …