Preskoči na glavni sadržaj

Ispovijest jednog uživaoca bipolarnog poremećaja

U moru predrasuda i prozivanja ili vrištiš na sav glas ili sjediš u četiri zida i plačeš. Nema između. Možda ima, negdje u normalnom svijetu. Ali postoje mali univerzumu sakriveni od očiju drugih ljudi kada su ukrašeni predivnim bojama. Običnim pogledima budu dostupni samo onda kada se desi neki incident, da bi oni mogli pričati. Osuđivati. Iako nikada neće znati sami kako je. Njima su to sve luđačke faze. Ali nisu. To je samo jedan obični život i pokušaj adaptacije na ono što ih zadesi.
Ponekad će to biti strašna euforija. Skakanje, vrištanje, a nekada će ta euforija postati bijes. Isto skakanje i vrištanje, ali ne od sreće. A onda će sve to nestati. Utonuti negdje duboko. I svijet više neće biti u bojama. Biće potpuno crn. Mračan. I apsolutno nikada ne možeš da znaš kada će se nešto od toga desiti. Uvijek je iznenađenje. Bez obzira na sve što se dešava u realnom svijetu. Te stvari ne utiču na oscilacije koje se dešavaju u duši jednog zbunjenog bića. A ono i dalje pokušava da se snađe u nepoznatom svijetu, koji nije pravljen po njegovoj mjeri. Nikada se neće snaći, ali se trudi.
Odjednom se pojavi milion ideja, koje se ne mogu sve ni zapisati, ni zapamtiti. Ništa. Pola ih ode u zaborav. Jednostavno su naletile u pogrešno vrijeme. A ponekad se te ideje pretvore u dugotrajno gledanje u jednu tačku u zidu. Ponekad se desi nešto treće. Uvijek iznenađenje. U klubu od veselja i dobrog raspoloženja odjednom potone. Sve nestane. I kao da se sve to dešava nekom drugom. Kao da gledate film, u kojem jedan lik stoji po strani i posmatra. Nije dio te priče. A do prije nekoliko sekundi je bio. Slom koji se desio niko ne može objasniti, niti premostiti. Samo treba pustiti. Vremenom će se ponovo vratiti na pravo mjesto. Ako je to uopšte to mjesto.
Trošenje, opijanje. Pokušaji da se nadomjesti sve ono što nedostaje. Uzaludni. I to se zna. Od samog početka, sve je to uzalud. Ali i dalje pokušavaš. Jedini način. Dok ne ubjediš sam sebe da ti pomaže. A nikada neće. Potraga za utjehom, koja će ispuniti sve crne rupe duše, koja žudi za razumjevanje, i ona je uzaludna. I tako iz dana u dan. Iz šarenila u tamu, iz tame u provod. Iz sreće u nesreću. U cijelom tom haosu samo izlaze ideje, slike. Ponekad i halucinacije. Što zbog lude glave, što zbog raznoraznih stvari. A oni hoće to da liječe, kao kada se liječi kašalj, pa dobijete sirup. Tako i ovo. Ali ne ide. Uzalud je i to. Izgleda da je sve uzalud. Pogotovo ako uživate. Čak i kad patite, koja je razlika. Sve je to na istoj liniji, samo na različitim polovima. Korak, po korak, stignete na kraju. Ni sami ne znate gdje, ali ideja je uvijek gomila, čak i kada je jedna tačna na zidu. Koliko prokletstvo toliko i dar od Boga.




Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…