Preskoči na glavni sadržaj

Ispovijest jednog uživaoca bipolarnog poremećaja

U moru predrasuda i prozivanja ili vrištiš na sav glas ili sjediš u četiri zida i plačeš. Nema između. Možda ima, negdje u normalnom svijetu. Ali postoje mali univerzumu sakriveni od očiju drugih ljudi kada su ukrašeni predivnim bojama. Običnim pogledima budu dostupni samo onda kada se desi neki incident, da bi oni mogli pričati. Osuđivati. Iako nikada neće znati sami kako je. Njima su to sve luđačke faze. Ali nisu. To je samo jedan obični život i pokušaj adaptacije na ono što ih zadesi.
Ponekad će to biti strašna euforija. Skakanje, vrištanje, a nekada će ta euforija postati bijes. Isto skakanje i vrištanje, ali ne od sreće. A onda će sve to nestati. Utonuti negdje duboko. I svijet više neće biti u bojama. Biće potpuno crn. Mračan. I apsolutno nikada ne možeš da znaš kada će se nešto od toga desiti. Uvijek je iznenađenje. Bez obzira na sve što se dešava u realnom svijetu. Te stvari ne utiču na oscilacije koje se dešavaju u duši jednog zbunjenog bića. A ono i dalje pokušava da se snađe u nepoznatom svijetu, koji nije pravljen po njegovoj mjeri. Nikada se neće snaći, ali se trudi.
Odjednom se pojavi milion ideja, koje se ne mogu sve ni zapisati, ni zapamtiti. Ništa. Pola ih ode u zaborav. Jednostavno su naletile u pogrešno vrijeme. A ponekad se te ideje pretvore u dugotrajno gledanje u jednu tačku u zidu. Ponekad se desi nešto treće. Uvijek iznenađenje. U klubu od veselja i dobrog raspoloženja odjednom potone. Sve nestane. I kao da se sve to dešava nekom drugom. Kao da gledate film, u kojem jedan lik stoji po strani i posmatra. Nije dio te priče. A do prije nekoliko sekundi je bio. Slom koji se desio niko ne može objasniti, niti premostiti. Samo treba pustiti. Vremenom će se ponovo vratiti na pravo mjesto. Ako je to uopšte to mjesto.
Trošenje, opijanje. Pokušaji da se nadomjesti sve ono što nedostaje. Uzaludni. I to se zna. Od samog početka, sve je to uzalud. Ali i dalje pokušavaš. Jedini način. Dok ne ubjediš sam sebe da ti pomaže. A nikada neće. Potraga za utjehom, koja će ispuniti sve crne rupe duše, koja žudi za razumjevanje, i ona je uzaludna. I tako iz dana u dan. Iz šarenila u tamu, iz tame u provod. Iz sreće u nesreću. U cijelom tom haosu samo izlaze ideje, slike. Ponekad i halucinacije. Što zbog lude glave, što zbog raznoraznih stvari. A oni hoće to da liječe, kao kada se liječi kašalj, pa dobijete sirup. Tako i ovo. Ali ne ide. Uzalud je i to. Izgleda da je sve uzalud. Pogotovo ako uživate. Čak i kad patite, koja je razlika. Sve je to na istoj liniji, samo na različitim polovima. Korak, po korak, stignete na kraju. Ni sami ne znate gdje, ali ideja je uvijek gomila, čak i kada je jedna tačna na zidu. Koliko prokletstvo toliko i dar od Boga.




Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…