Preskoči na glavni sadržaj

Starletizacija

Svaki dan gole guzice na televiziji, prazne glave i napumpana usta. I to sada treba, ne samo meni, već i mnogim drugim djevojkama i djevojčicama da budu uzori. Druge uzore ne možemo ni imati, jer ništa drugo ne možemo ni pronaći u medijima. Samo takvi primjeri nam se nameću. Društvo traži od ženske osobe da mora da izgleda po određenim pravilima. Ta pravila čak žensko ni ne čine lijepim, niti zgodnim, niti još manje poželjnim. Ali eto, kaže društvo treba tako i tako. I onda danas djevojke tako prave od sebe spodobe u nadi da će biti prihvaćene u društvu. Ako je to uslov, neka hvala, radije ću biti daleko od društva, živjeću u divljini, daleko od svih ljudi. Ne pristajem na takve uslove, niti pristajem na to da meni uopšte iko postavlja bilo kakve uslove. Šta treba, da živim u nekom lažnom svijetu silikona i novca iz monopola.
Mjesto da napredujemo, mi nazadujemo. Ali ništa čudno za nas. To nam je nešto po čemu smo poznati. Mjesto da se djevojke usmjeravaju da postignu nešto same, da rade, da se trude i obrazuju, ali ne. Nama se promoviše samo to dno i zlo društva. Često meni ljudi kažu kako ne treba da se bavim ovim temama. A zašto? Da ćutim i ja, i postanem napumpana barbika koja ne zna reći dvije riječi? To i jeste cilj svima. Samo da se ćuti. A meni je muka od toga. I neću dopustiti da me iko utiša. I nije meni problem sam taj proizvod našeg društva u vidu tog novog društvenog sloja. Ja želim da se bavim uzrokom toga i zašto nam se uporno to nameće. Ne želim da idem iz krajnosti u krajnost, već samo želim da se desi nešto normalno, da se nešto normalno i pristojno promoviše. Zašto na naslovnim stranicama ne gledamo ljude koji nešto postižu, koji nešto rade da poboljšaju naš život, ovo društvo, čitav svijet? Za takve ljude ne znamo, možda ponekad načujemo nešto, ali to na jedno uđe, na drugo izađe. Možda je u početku bilo i zanimljivo, bilo je drugačije, ali sada je i to dosadilo. Nije više ni zanimljivo, niti išta. Samo je dosadno i glupo. Besmisleno i truje svaki i najmanje normalan mozak. Zar svi treba da bude glupaci, koji ne mogu sami da drmnu svojom glavom.
Poenta današnjice je da budete startleta, pa čak i djevojka koja ima i mozga, da ga izgubi negdje na putu od solarijuma do pumpanja usana, i postane nešto plastično što će izaći u neki fensi klubić i naći čovjeka koji joj po godina može biti, ne otac, već deda, ali po stanju na računu može kupiti i nju i cijelu njenu porodicu, njeno imanje i čitavo njeno selo sa okolinom. Samo da neko vidi sliku na društvenoj mreži da je njen život bolji od drugih, iako u suštini nema ništa vrijedno ni u njoj ni oko nje. A ako ćemo vrijednost samo mjeriti u materijalnom, eto onda ima poneka skupa stvarčica na njoj, iako kod kuće možda preskoči koji obrok jer nema se i za hranu i za lijepe krpice. Najbitnije je da se na bilo koji način dođe do malo pažnje, jer vaši roditelji nisu dovoljno obraćali pažnju na vas, jer eto radili su i dan i noć da bi vas prehranili. Svi žele svojih pet minuta, ali zašto da tih pet minuta ne bude nekih finih i poštenih pet minuta pametnog sadržaja, a ne prazne priče lažnih političara, koji iza kamera vodaju iste te takve djevojke, koje se prodaju za torbicu na kojoj piše neko poznato ime, makar bila i lažna, samo da se dobra kopija, pa da ne bude toliko očigledno. Ako za to živimo, onda bolje da prestanemo odmah, jer je to jako tužno i jadno.
Mnogi mi kažu da bih i ja tako živjela da mogu. Mogla sam, mogu i sada da hoću. Ali ne privlači me to. Nikad se ne bih mijenjala za takav život. Ovo što trenutno živim je mnogo ispunjenije i srećnije, a nemam potrebu da se dokazujem drugima, pogotovo ne nepoznatim ljudima i da im pokazujem kako sam ja navodno bolja i srećnija od njih, jer se smješkam na nekoj slici jer eto, meni je baš dobro u životu, a ostali jadnici imaju obične životne probleme i žive obične živote, bore se svaki dan za svoje mjesto u svijetu, i to na neki sasvim drugačiji način, i mnogo, mnogo teži. Baš zato što nisu išli tim težim putem, ne znaju ni kako taj teži put ima više čari nego to da pokažete svoje d**e svima, jer je to jedini način da budete primjećeni. To svako može. Skoro svako može imati dobro tijelo, ako je svaki dan u teretani i ako samo ulaže u to da bude zgodan, i da mu se drugi dive na mišićima i vitkosti. Pa danas nam je plastična hirurgija omoćugila da budemo i lijepi, skoro sve se može popraviti na bilo čijem licu. Samo sam primjetila da se kod nas to pogrešno radi, pa se uglavnom djevojke poružne, ne znam da li to rade namjerno ili je u pitanju nestručnost onog koji ih “popravlja”. Ili je to danas samo moda. Kako god, meni je to ružno, i može se to mnogo bolje. Ali eto, ko hoće nek ide, nek se pumpa. Ne možemo svi biti isti, ali očigledno današnji plastični hirurzi pokušavaju to da naprave od nas. I eto, malo novca, i dobijete sve što ste htjeli, budete kao neka tamo sa naslovne strane. I to je kao vaše najveće postignuće. Postignuće nije ono što može svako, i to bez ikakvog stvarnog truda i rada.

Pamet ne možete kupiti kod plastičnog hirurga kao usne, grudi itd. Ne možete protrčati koji kilometar i gotovo, postali ste intelektualac. To zahtijeva mnogo toga, mnogo istinskog rada i truda. Ali šta vi znate o tome? Kako i da znate kad gledate samo te nebitne ljude svuda oko vas, mediji ih još više promovišu. Neće se promovisati knjiga nekog istinskog intelektualca, koji je obrazovan čovjek, koji piše knjige, stručne ili belestristiku, koji se bavi istraživanjima u određenoj oblasti. Za takve se kod nas ne čuje. Ko bi još slušao o tome? Svima je to dosadno. Na prvi pogled svima se učini dosadno nešto poput toga. Ali takve stvari su izuzetno zanimljive, samo im niste ni dali priliku, niste ni pokušali da vam se svide, jer ste vidjeli malo gole kože na naslovnoj stranici, pa vam je to odvuklo pažnju. Pa zašto se onda žalite što propadamo kad se cijene prostitutke i lopovi, a pošteni pametni ljudi sjede na ulici i čekaju vašu milostinju.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …