Preskoči na glavni sadržaj

FUTURIZAM

Naziv je nešto što treba da obilježi naš blog. Iz tog razloga smo izabrali nešto malo drugačije, a opet svima blisko, i barem donekle poznato.  Naravo svi će se zapitati što baš ovako, koja je motivacija? Onda oni koji se malo razumiju u umjetničke pravce, pronaći će milion stvari zbog kojih će nas osuditi, jer ipak futurizam promoviše i neke malo negativne ideje, koje se ne poklapaju s našim idejama. Ali pošto je naše društvo ili ovo nešto u čemu živimo, kako god vi zvali to, došlo do samog dna i mi se zalažemo za to da sve krenemo ispočetka, i zaboravimo na ovaj naš pad. Samo bismo mi to uradile na malo drugačiji način od onog što je propagirao futurizam kao pravac u umjetnosti, i generalno kao pokret koji je mnogima promjenio pogled na svijet. Ljudi se nikada neće prestati pitati, a nama je dosta da objašnjavamo stalno. Pogotovo oni koji ni ne znaju šta znači sam naziv i šta je nekada označavao. Nažalost takvih je mnogo više, i ta činjenica je i više poražavajuća. Naravno to je još jedna stvar u nizu koju treba promijeniti.
Da li se danas smanjima popularnost originalnog futurizma, među onima koji poznaju istoriju umjetnosti, ili ne, to vam niko ne može tačno odgovoriti. Možda najviše iz ovog razloga što ljudi ne znaju šta je to. Žalosno je to što ne poznajemo nešto što je bilo relativno nedavno. Svi pričamo o dalekoj istoriji, o davnim vremenima, a ova koja su nadomak nas, o tome nemamo pojma.

Muka od postojećeg

Jednoga dana nekome se smučilo sve što je postojalo do tada. I meni se to dešava skoro svaki dan. Ponekad je dovoljno da samo provirim kroz prozor, nekada i manje. Mnogi se tako osjećaju, ali jednostavno nemaju snage ni volje ni želje da nešto mijenaju. Jednostavno prihvatajuu svijet ovakav kakav je, iako mi se ne sviđa, iako im se gadi. Voljeli bi da je drugačije, ali pasivnost je čudna boljka koja je uvijek harala svijetom, pogotovo našim prostorima. Ali futurizam nije nastao kod nas. I uglavnom je bio zastupljen najviše u Italiji i Rusiji. Prvi zalet ka širenju futurizma imao je Filipo Tomazo Marineti (Filippo Tommaso Marinetti), sa poznatim “Manifestom futurizma” u kojem u nekoliko stavki objašnjava šta tačno želi. Ne ide on u neke širine, ne komplikuje, ne zapetljava kao što nama zapetljavaju sa svih strana, već je bio jednostavan i jasan. Druga stvar je što su neki pokušali da zloupotrijebe njegove ideje. Neki su i uspjeli u tome. Međutim njegova ideja je bila tu malo prije nas. Desile su se mnoge stvari u tom kratkom periodu, čak i čitava dva rata koja su dobila epitet svjetski. Ali i dan danas mi se mučimo s problemima koji postoje otkako je ljudi, a kamoli nećemo s onim što su imali ljudi prije nekih stotinjak godina. To je suviše mali period.
Marinetijev manifest je zvanično objavljen 1909. godine. Kao i svi futuristi i kod njega je prisutna, ne samo kritika društva, već i želja da se otkloni sve tradicionalno. Postojala je želja da se uspostavi novi poredak pod okriljem najnovijih i najmodernijih tehnologija. Ta njihova ludačka fascinacija za brzinom, za autima, za robotima… mi to sada već živimo. Moglo je da bude posebno, moglo je da bude ono što su oni zamišljali, ali mi smo i to okrenuli naopako. Takva je ljudska ruka, šta god dodirne pokvari.
Naravno danas samo čujem od nekih polupoznavaoca istorije umjetnosti, da je futurizam zapravo kriv za sve totaliratne režime. Ne kažem ja da Orvel i Haksli nisu donekle opisali futurizam, ali to je ono što je naše pogrešno shvatanje napravilo od njega. Oni su upravo to prikazivali, a ne sam futurizam kao ideja ljudi kojima je bilo muka od svega što su svaki dan morali da proživljavaju. Međutim ti lažni intelektualci i dalje govore kako želimo promovisati sve loše ideje totalitarizma. To je samo nedostatak njihovog obrazovanja, jer svako može da poveže sve sa svačim, čisto da opravda neki svoj stav. Ljudi to često rade.
Ja nisam protiv nekih tradicionalnih vrijednosti. Štaviše, ja ih i poštujem. Ali u svemu treba naći mjeru. To je ono što može da održi sve što želimo. Isto tako treba iskoristiti na najbolji mogući način sve ovo što nam je tehnologija podarila, ali mi treba da budemo njeni vladari, a ne da ona vlada nama. Osuđivali vi sve ovo ili ne, ja tu ne mogu ništa, samo vam mogu ponuditi da pročitate originalni tekst “Manifesta futurizma”.







“Manifest futurizma” Tomazo Marineti

1. Hoćemo da pevamo o ljubavi prema opasnosti, energiji i užurbanosti.
2. Osnovni elementi naše poetike biće hrabrost, drskost i pobuna.
3. Književnost je do sada veličala zamišljenu nepokretnost, ekstazu i dremež. Mi hoćemo da uzdignemo agresiju, grozničavu nesanicu, usiljeni marš, rizični skok, pljesak i udar pesnice.
4. Objavljujemo da su divote sveta obogaćene novom lepotom: lepotom brzine. Trkački automobil sa haubom ukrašenom velikim cevima nalik na zmije sa eksplozivnim dahom...urlajuće motorno vozilo koje kao da se pokreće vatrom iz mitraljeza lepše je od pobede kod Samotrakija.
5. Hoćemo da pevamo čoveku za volanom, idealnoj osovini cele zemlje, dok ona juri svojom orbitom.
6. Pesnik mora ispuniti sebe toplotom, glamurom i genijalnošću da bi pojačao žar primordijalnih elemenata.
7. Lepota postoji samo u borbi. Nema remek-dela čiji karakter nije agresivan. Poezija mora da predstavlja nasilni obračun sa nepoznatim silama, primoravajući ih da se potčine čoveku.
8. Nalazimo se na krajnjem rtu vekova! Kakva je danas korist od gledanja u prošlost kada moramo otvoriti misteriozne kapke nemogućeg? Vreme i Prostor umrli su juče. Već sada živimo u apsolutnom, jer već smo stvorili večnu, sveprisutnu brzinu.
9. Hoćemo da slavimo rat – jedini lek za svet – militarizam, patriotizam, destruktivne činove anarhista, divne smrtonosne ideje i prezir prema ženama.
10. Hoćemo da uništimo muzeje i biblioteke, da se suprotstavimo moralu, feminizmu i svakom oportunizmu i utilitarističkom kukavičluku.
11. Pevaćemo o velikim gomilama zavedenim radom, zadovoljstvom i pobunom; o
raznobojnom i polifonom talasu revolucija u savremenim prestonicama; o noćnim vibracijama
arsenala i radionaca obasjanih nasilnim električnim mesecima; o proždrljivim železničkim stanicama koje gutaju purnjajuće zmije; o fabrikama koje su za oblake zakačene nitima dima koji ispuštaju; o mostovima koji su se, poput gimnastičara, pružili preko korita osunčanih reka; o avanturistički nastrojenim parnjačama koje njuškaju horizont; o lokomotivima velikih grudi koje, poput ogromnih čeličnih konja sa visokim dimnjacima umesto uzda, pućkaju po šinama i o klizećem letu aviona čiji propeleri zvuče kao lepetanje barjaka i aplauz entuzijastične publike.





Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …