Preskoči na glavni sadržaj

FUTURIZAM

Futurizam, šta bi to moglo biti? Mnogi su me pitali otkud mi je to palo na pamet. Ali to je već naziv nečeg postojećeg, nečeg što je, i ne tako davno bilo popularno. Nekima je izraz donekle poznat, ali opet nisu u potpunosti sigurni šta je u pitanju. Oni koji znaju malo bolje odmah će krenuti sa osuđivanjem, jer uglavnom futurizam vežu uz negativne posljedice. Ipak nisam sigurna da li se naše današnje društvo razlikuje mnogo od onoga što su nam futuristi u prošlom vijeku predvidjeli, tačnije šta su htjeli da dobiju od svijeta. Danas to, manje-više i živimo. Da li se danas smanjila popularnost nekadašnjeg pokreta? Možda je bolje reći, prikrila se.




Muka od postojećeg


Kada se “kap prelije času”, kako volimo reći u našem narodu, dešavaju se promjene. Ne nužno dobro, ne nužno ni loše. Ali svakom od nas se desio trenutak kada mu se sve prethodno i postojeće smučilo i zgadilo, razlozi za to mogu biti razni. Nije dovoljno prihvatiti svijet onakvim kakav je. Treba ga mijenjati, i zadržavati one stvari koje valjaju, barem u tom trenutku. Najgore je kada smo pasivni, a nama se to dešava upravo sada. Svima je muka, ali niko ništa ne radi. Samo se priča u prazno, milion riječi, ali nama trebaju djela. Možda je to razlog što se futurizam nije kod nas razvio, niti smo ikada bili nešto značajno upoznati sa njim. Futurizam kao pokret je nastao otprilike u isto vrijeme na području Italije i Rusije, skoro dvije potpune suprotnosti. Ipak prvi koraci futurizma se pripisuju Tomazu Marinetiju (Filippo Tommaso Marinetti), koji je predstavio svoje osnovne stavove i pokret kroz nekoliko teza, koje su nazvane “Manifest futurizma” i objavljene 1909. godine. Naravno svaka ideja vremenom bude zloupotrebljena, pa su kasnije nacizam i fašizam pravdali idejama futurizma. Svako želi da nađe svoje opravdanje u nečemu što je već postojalo, i barem donekle bilo prihvaćeno.
Futuristi su se zalagali za nešto novo i drugačije, za nove tehnologije i razvoj nauke, za brzinu, za mijenjanje svega od samih temelja. A tradicija, šta sa njom? Nju brišu u potpunosti. A neki su to i previše bukvalno shvatili. I onda nam je dalji tok istorije manje-više poznat. Sjetimo se Orvela i Hakslija i njihovih antiutopija. Oni opisuju izopačenost futurističkih ideja u stvarnom životu, kada se pogrešne ruke dočepaju ideje. Posljedice su dovele do toga da danas mnogi govore kako je naš cilj promocija totalitarizma.
Baš naprotiv, naše ideje nisu nešto naročito protiv tradicionalnih vrijednosti. Prije svega treba poštovati, i nikako ići ka zaboravu. Treba održati određeni dio tradicije, ali ne treba pretjerivati, jer ima jako mnogo novina koje treba prihvatiti, i naučiti prihvatati na pravi način, da nam se ne bi odmah sutra obilo o glavu. Tehnologija je divna stvar. I treba da je iskoristimo koliko god možemo, da bi nam svakodnevni život bio olakšan. Ali treba se znati ko je glavni, a ne dopustiti da ona ovlada nama. E sad na nama je šta ćemo i kako ćemo dalje. Dok razmišljamo imamo u nastavku tekst “Manifesta futurizma”:






“Manifest futurizma” Tomazo Marineti

1. Hoćemo da pevamo o ljubavi prema opasnosti, energiji i užurbanosti.
2. Osnovni elementi naše poetike biće hrabrost, drskost i pobuna.
3. Književnost je do sada veličala zamišljenu nepokretnost, ekstazu i dremež. Mi hoćemo da uzdignemo agresiju, grozničavu nesanicu, usiljeni marš, rizični skok, pljesak i udar pesnice.
4. Objavljujemo da su divote sveta obogaćene novom lepotom: lepotom brzine. Trkački automobil sa haubom ukrašenom velikim cevima nalik na zmije sa eksplozivnim dahom...urlajuće motorno vozilo koje kao da se pokreće vatrom iz mitraljeza lepše je od pobede kod Samotrakija.
5. Hoćemo da pevamo čoveku za volanom, idealnoj osovini cele zemlje, dok ona juri svojom orbitom.
6. Pesnik mora ispuniti sebe toplotom, glamurom i genijalnošću da bi pojačao žar primordijalnih elemenata.
7. Lepota postoji samo u borbi. Nema remek-dela čiji karakter nije agresivan. Poezija mora da predstavlja nasilni obračun sa nepoznatim silama, primoravajući ih da se potčine čoveku.
8. Nalazimo se na krajnjem rtu vekova! Kakva je danas korist od gledanja u prošlost kada moramo otvoriti misteriozne kapke nemogućeg? Vreme i Prostor umrli su juče. Već sada živimo u apsolutnom, jer već smo stvorili večnu, sveprisutnu brzinu.
9. Hoćemo da slavimo rat – jedini lek za svet – militarizam, patriotizam, destruktivne činove anarhista, divne smrtonosne ideje i prezir prema ženama.
10. Hoćemo da uništimo muzeje i biblioteke, da se suprotstavimo moralu, feminizmu i svakom oportunizmu i utilitarističkom kukavičluku.
11. Pevaćemo o velikim gomilama zavedenim radom, zadovoljstvom i pobunom; o
raznobojnom i polifonom talasu revolucija u savremenim prestonicama; o noćnim vibracijama

arsenala i radionaca obasjanih nasilnim električnim mesecima; o proždrljivim železničkim stanicama koje gutaju purnjajuće zmije; o fabrikama koje su za oblake zakačene nitima dima koji ispuštaju; o mostovima koji su se, poput gimnastičara, pružili preko korita osunčanih reka; o avanturistički nastrojenim parnjačama koje njuškaju horizont; o lokomotivima velikih grudi koje, poput ogromnih čeličnih konja sa visokim dimnjacima umesto uzda, pućkaju po šinama i o klizećem letu aviona čiji propeleri zvuče kao lepetanje barjaka i aplauz entuzijastične publike.





Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…