Preskoči na glavni sadržaj

Dobročinstvo ili trgovina ljudima?

Nekada scenario američkog filma, za nas sirotinju i naučna fantastika, a danas postaje svakodnevna pojava. Svugdje u svijetu. Koliko je to etično ili ne, tu se može voditi velika rasprava, i to iz više razloga. Bez obzira da li se radi legalno ili ne, činjenica je da ljudi širom svijeta iznajmljuju surogat majke, da bi dobili potomstvo na taj način, ako su već onemogućeni na sve ostale načine. Nažalost to nije uvijek slučaj. Svjesni smo broja ljudi, tačnije žena, koje imaju mogućnost da unajme surogata samo da ne bi one rađale. A to je samo još jedan hir u životu bogataša koji ne znaju više šta da rade da bi sebi začinili život, jer su već sve probali. Još ne žele da uništavaju svoje tijelo zbog trudnoće, pa će unajmiti nekog, jer realno, može im se. S druge strane postoje i homoseksualni parovi, koji ne žele da usvoje dijete, već se odlučuju na ovakav korak.



Razmisliti dvaput


Pošto su životi postali malo previše dosadni, niko ne razmišlja o tome da u domovima postoji i prevelik broj napuštene djece, koja čekaju da im svane, i da neka porodica dođe po njih. Svima nam je potrebna ljubav. Ali nažalost danas je veća moda da se na tu djecu još više zaboravlja, ali da se igramo trgovine ljudima. Zar nije trgovina? Vi dajete novac osobi koja će biti surogat, i zauzvrat dobijate proizvod. Isto kao kada odete u prodavnicu i date novac za mlijeko i dobijete litru mlijeka. Ovdje se samo tako igramo sa djetetom, sa živim bićem, sa jednim ljudskim životom. Ne bi ni to bio problem, ako to rade samo oni koji iz stvarnih medicinskih razloga ne mogu da imaju dijete, već je problem što se to danas radi iz hira. I jeste na neki način sam čin surogata plemenit, ali hajde još jedan trenutak da ostavimo za razmišljanje. Da li je surogat majka svjesna šta radi sebi, tom djetetu? Svima? Je li se stvarno tako lako odreći djeteta koje nosi devet mjeseci? Zavisi, možda i jeste, ako za surogata uzmete psihopatu koji nema emocije. Onda ćete lako za dalje. Ili možda nećete, jer ima ego veoma opasan, koji zna nekad da divlja više i od emocija i da čini jako ružne stvari. Niko ne želi da se to desi.
A onda imamo homoseksualne parove, koji imaju taj problem da je priroda apsolutno onemogućila da na prirodan način imaju potomstvo. Lično nisam za to da oni imaju djecu, ali ako već mora, naglasila sam već, domovi su puni djece kojima treba malo ljubavi i brige. Pa šta onda čekaju svi? Da potroše milione na dijete koje će kupiti i od samog početka gledati kao predmet. Kao igračku. Jer igračke se kupuju. A onda i mi veliki želimo igračke za velike ljude, i kupujemo djecu. To se zove trgovina ljudima, koliko god sve ovo imalo plemenit cilj, i dalje moramo biti svjesni šta činimo.


Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…