Preskoči na glavni sadržaj

SRCEM ZA SOFIJU

Nešto čime se malo ko može pohvaliti, uradili su navijači banjolučkog kluba Borac. Posljednjih dana smo se svi u regionu poprilično rastužili, i mnogi od nas se trude da pomogno koliko je u našoj moći. Ali ponekad su neke stvari veće od nas, čak i one loše, te sav naš trud se čini toliko neprimjetan, i čini nam se kao da ništa ne mijenjamo. Nažalost pored tuge, i razočarani smo jer naše vlasti ne rade ništa po tom pitanju, i puštaju da se malo nedužno biće bori za život, jer joj nisu omogućili priliku da ima život kao i svako drugo dijete. Niko nije ostalo ravnodušan niti može biti. Svi se trude, i pokušavaju što više da urade da se pomognem našem malom anđelu. I ona zaslužuje djetinjstvo kakvo smo svi mi imali, zaslužuje da krene u školu, da odraste, i onda se bavi nekim običnim brigama, a da ovo bude daleko iza nje.
Nažalost, svjedoci smo da su ovakve situacije sve češće, i sve se više susrećemo s problemima kada se ljudi bore za život, a sve što mi uradimo da pomognemo je premalo, i nije dovoljno. A više ne možemo. Zato postoji mnogo humanih ljudi koji neće nikada dopustiti da se nešto odvija tek tako, već će se svim silama potrudi da promijene tok situacije i doprinesu što više mogu i pomognu onima kojima je to potrebno. Iako su mnogi građani pozdravili humanitarnu akciju, i po čitave dane se trude da se što više sredstava skupi, ipak su se poneki izdvojili. Tako su i Borčevi navijači napravili svojevrsnu akciju za malog anđela, da pokažu da i oni imaju drugu stranu, koju mi rijetko kad vidimo. Ne zbog njih samih, već zbog nekih naših predrasuda koje su nam nametnuli. Možda su oni čak i humaniji od ostalih, jer su se svojevrsno potrudili da sakupe što više novca i da pokažu i svoj doprinos humanitarnim akcijama. Organizacijom humanitarne utakmice pokazali su mnogo toga što drugi nisu u stanju da urade. I igrači više nisu bili oni umorni bezvoljni ljudi koji moraju tu da trče po terenu. I oni su igrali sa više srčanosti, trudili se, borili se. Dokazali da su borci kao i naša mala Sofija. Današnja utakmica je odigrana za nju, samo se njeno ime čulo. Oni su pobjedili u njeno ime, nadamo se da će pobjediti i ona.
Mnogo predrasuda imamo prema ljudima, osuđujemo se svi međusobno. Možda i previše. Mnogi obični građani koji važe za fine i dobre ljude nisu uradili ništa, nisu mrdnuli ni prstom za malog anđela kojem se svaka pomoć i više nego potrebna. Svi često osuđuju navijačke grupe, a eto ipak su oni humaniji od mnogih. Njima nije bilo bitno ni šta će neko reći, oni su se potrudili da sve organizuju. Pružili su prije svega moralnu podršku porodici malene Sofije i pokazali koliko je svim građanima stalo da se što prije obezbjede sva sredstva. I s druge strane od utakmice će se skupiti mnogo novca koji će biti doniran.
Iako se kutije za skupljanje novca nalaze svugdje po gradu, mnogi naši građani, sve fina gospoda, vjerovatno nisu ubacili niti jednu jedinu marku, ili možda eto toliko. Nisu se uopšte ni osvrnuli na vijest da postoji veliki broj djece koji je u situaciji kao i malena Sofija. Samo je ona postala simbol za sve anđele koji su prinuđeni da se bore za život, koji su uslovljeni time da čekaju dok se nešto ne poduzme i pomogne im se. Naša vlast isto tako ne radi ništa, i oni kao da su imuni na sve takve vijesti, kao da ih ništa ne dotiče. Vjerovatno ih i ne dotiče. Sva ta fina gospoda rijetko kada će učestovati u akcijama poput ove. To je sitnica, a onima kojima treba mnogo znači svaka ta sitnica. Sva sreća naš narod nije još toliko zastranio. Još ima dobrih ljudi. Uglavnom oni koji i sami nemaju nešto mnogo pa znaju cijeniti i ono najmanje, kao i ono što nečiji život predstavlja. Znaju šta znači život malenog anđela, koji tek treba da počne. Zbog toga će oni sve da urade da pomognu, kad ovi ostali neće. U tu grupu možemo ubrojati i naše navijače, koji su po ne znam koji put ponovo pokazali humanost, mnogo veću nego drugi. Kao i svaka druga osoba imaju i oni svoje probleme, svoje obaveze, ali su sve to barem na tih sat i po zaboravili i pokazali da će se i oni boriti zajedno sa Sofijom. Kao i mnogi drugi građani koji su i njihovu akciju podržali dolaskom na utakmicu. I to je samo sitnica, koja je za nju možda odlučujuća. Iako tamo negdje, preko okeana, dječji život ucjenjuju za veliku sumu novca, mi ne smijemo zaboraviti, da bez obzira na sve te dolare i cijene, svačiji život je jednako vrijedan, i taq vrijednost prevazilazi svaku svotu. I ona ima pravo na život, kao i svi mi, ima pravo da tek krene sa pravim životom, i da jednog dana bude simbol borbe. Niko ne može sam da prolazi kroz takvu situaciju, zbog toga treba da svi budemo uz nju, da svi pokažemo svoju humanost, ako ne svaki dan, barem u situacijama poput ove, barem onda kada nekom otkucava sat, jer su drugi ucjenili još jedan život.
Svi treba da se divimo momcima koji su čitavu utakmicu uzvikivali “SRCEM ZA SOFIJU”, koji su se trudili da pozovu što više ljudi da prisustvuje utakmici, koji su se trudili da osvjeste i one kojih to ne dotiče da je njoj neophodna pomoć svih nas. Oni su dali veliki doprinost ovoj akciji, pokazali su ljudskost koju mi njima često oduzimamo zbog nekih naših pogrešnih uvjerenja. Slična situacija može u svakom trenutku da se desi baš nama, i da budemo ti koji će se boriti za život, zbog toga pomozimo drugima, da bi i oni pomogli nama. Takve stvari se ne dešavaju tamo nekome, daleko, negdje u drugom svijetu. One se dešavaju svima nama. Sofija je simbol za sve one koji se bore i koji zaslužuju da pobjede u borbi, zato budimo uz nju.
Borac za Borca!

Srcem za Sofiju!!




Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…