Preskoči na glavni sadržaj

Druga strana

Prikazivanje


Nije nikad jednostavno onako kao što nam reprezentuju. Tu je milion sitnica i nijansi, a to je teško objasniti. Možda i nemoguće. Zbog toga se tu rijetko kad i zalazi. Lakše je prihvatiti ono što nam neko servira. Bez razmišljanja. Zato ću ja reći nešto u ime “onih”. Tako mi volimo nazivati sve koji se barem trunku razlikuju. Volimo etikete, čak i kad smo sami žrtve istih. Tako je lijepo lijepiti ih po drugima, i onda im se smijati iza leđa, samo da svoje traume sakrijemo. A ja ću biti glasna, za sve njih. Za obične ljude. Za ljude koji imaju neku strast. Koji prate svoje ideje, imaju principe. Koji barem ne žive u ovoj svakodnevici na koju smo navikli, već s vremena na vrijeme iskoče iz sivila. Budimo iskreni, takvih je danas malo. Osuđivački pogledi, upućeni onima koji imaju neki komad odjeće koji nam bode oči, ili se ponašaju drugačije od ustanovljenih pravila, nikad neće biti prevaziđeni. A ja sam navikla na to drugačije. I volim to. Šta znam, iskrenije je. Bez glume, bez poziranja. Možda i sama imam neku fabričku grešku pa mi je ljepše živjeti u tom svijetu na margini. Ali i dalje više cijenim one koji će gurati svoje, pa makar išli i glavom kroz zid.

Sasvim normalno, skoro neprimjetno


Prolaze mnogi ulicom, istom kojom i mi idemo skoro svakoga dana. Ne bismo ih ni pogledali. Ljudi. Sasvim obični. Kao i mi. Jure u škole, na poslove, glave pune svakodnevnih običnih problema, od kojih neki nikada neće biti riješeni. Nije do nas, nije ni do njih. A postoji taj okidač, koji u mnogima izazove reakciju da bježe. Kažu huligani, nasilnici, samo traže probleme. Omraženi od svih normalnih i od fine gradske gospode. A ja sam s gomilom takvih sjedila na kafi, pila pivo, družila se. I ništa. Sasvim obični ljudi, sa istim mukama kao i svi ostali. Nas drže naše zablude duboko u nekom podrumu, i mi odatle ne vidimo ništa. Tu čekamo da nas svjetlo obasja, ali ono neće stići dotle. Dok ne krenemo naprijed, nema ni svjetla. A šta bismo sad kad nam je lakše okrenuti glavu, nego pružiti priliku.

Pa šta i ako se potuče?


Pa realno nikom ništa. Nije smak svijeta. Isto tako ništa se neće desiti ni ako ode na utakmicu. Pa i ako razbije nekom glavu. Razbiće i njemu neko. Karma. Tako kažu. A možda i lični izbor. Kažu i tako. Ko ima pravo od nas da osuđuje, mi ćemo svakako sjediti zatvoreni u kući po čitave dane, ali opet nam nešto može pasti na glavu pa je smrskati. Ko garantuje da se to ne može desiti? U ovom sirovom društvu gdje ne možemo biti više poniženi, i dok ćutimo sve virijeme, oni će nekad nešto i reći, iskritikovati. Naravno na sebi svojestven način. Zbog toga bi trebalo da ih cijenimo još više, ali kako sad to? Uvijek se svi hvataju za ono da pretjeruju. Pa šta onda? Pretjeramo svi ponekad. Pa valjda smo zbog toga i živi. Čak i ta razbijena glava ne treba da predstavlja problem. Bolje da na tu glavu stavljate flastere i da čistite rane, nego da budete u društvu sa finim gospodinima u odijelima, koji kad dođu kući premlate svoju ženu. Samo se o tome ne priča. Gospoda su uvijek fina. A i sramota je zbog komšija, ipak će se pričati po zgradi. I uvijek dođemo na to da istinu zaobilazimo u širokom luku. Dok je oni, nerijetko, i to na zanimljiv način predstavljaju. A ti ljudi su nekako i složni, budu pravi drugari. A mi opet i to zaboravili. Sve nam se svelo na neku korist. Kod njih postoji i lojalnost. Naravno šu***a ima svugdje, ako ćemo realno. Ali razmislite samo na trenutak. Ništa vas ne košta, barem toga se još ne moramo odreći.

Odavno smo svi zaboravili kako se strastveno posvećuje nečemu što volimo. Zaboravili smo mnogo toga. Čak sve više zaboravljamo biti ljudi. Pa nam smeta kad neko ima sve te kvalitete, jer se osjećamo isprazno i jadno. A takvi izgleda i jesmo. Neki se sjete. Pokušaju. Sreća pa ima još takvih. I niko vam ništa od ovoga nikad neće reći, ali ja hoću. Kao ćerka, kao djevojka, kao drugarica.


Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…