Preskoči na glavni sadržaj

Druga strana

Prikazivanje


Nije nikad jednostavno onako kao što nam reprezentuju. Tu je milion sitnica i nijansi, a to je teško objasniti. Možda i nemoguće. Zbog toga se tu rijetko kad i zalazi. Lakše je prihvatiti ono što nam neko servira. Bez razmišljanja. Zato ću ja reći nešto u ime “onih”. Tako mi volimo nazivati sve koji se barem trunku razlikuju. Volimo etikete, čak i kad smo sami žrtve istih. Tako je lijepo lijepiti ih po drugima, i onda im se smijati iza leđa, samo da svoje traume sakrijemo. A ja ću biti glasna, za sve njih. Za obične ljude. Za ljude koji imaju neku strast. Koji prate svoje ideje, imaju principe. Koji barem ne žive u ovoj svakodnevici na koju smo navikli, već s vremena na vrijeme iskoče iz sivila. Budimo iskreni, takvih je danas malo. Osuđivački pogledi, upućeni onima koji imaju neki komad odjeće koji nam bode oči, ili se ponašaju drugačije od ustanovljenih pravila, nikad neće biti prevaziđeni. A ja sam navikla na to drugačije. I volim to. Šta znam, iskrenije je. Bez glume, bez poziranja. Možda i sama imam neku fabričku grešku pa mi je ljepše živjeti u tom svijetu na margini. Ali i dalje više cijenim one koji će gurati svoje, pa makar išli i glavom kroz zid.

Sasvim normalno, skoro neprimjetno


Prolaze mnogi ulicom, istom kojom i mi idemo skoro svakoga dana. Ne bismo ih ni pogledali. Ljudi. Sasvim obični. Kao i mi. Jure u škole, na poslove, glave pune svakodnevnih običnih problema, od kojih neki nikada neće biti riješeni. Nije do nas, nije ni do njih. A postoji taj okidač, koji u mnogima izazove reakciju da bježe. Kažu huligani, nasilnici, samo traže probleme. Omraženi od svih normalnih i od fine gradske gospode. A ja sam s gomilom takvih sjedila na kafi, pila pivo, družila se. I ništa. Sasvim obični ljudi, sa istim mukama kao i svi ostali. Nas drže naše zablude duboko u nekom podrumu, i mi odatle ne vidimo ništa. Tu čekamo da nas svjetlo obasja, ali ono neće stići dotle. Dok ne krenemo naprijed, nema ni svjetla. A šta bismo sad kad nam je lakše okrenuti glavu, nego pružiti priliku.

Pa šta i ako se potuče?


Pa realno nikom ništa. Nije smak svijeta. Isto tako ništa se neće desiti ni ako ode na utakmicu. Pa i ako razbije nekom glavu. Razbiće i njemu neko. Karma. Tako kažu. A možda i lični izbor. Kažu i tako. Ko ima pravo od nas da osuđuje, mi ćemo svakako sjediti zatvoreni u kući po čitave dane, ali opet nam nešto može pasti na glavu pa je smrskati. Ko garantuje da se to ne može desiti? U ovom sirovom društvu gdje ne možemo biti više poniženi, i dok ćutimo sve virijeme, oni će nekad nešto i reći, iskritikovati. Naravno na sebi svojestven način. Zbog toga bi trebalo da ih cijenimo još više, ali kako sad to? Uvijek se svi hvataju za ono da pretjeruju. Pa šta onda? Pretjeramo svi ponekad. Pa valjda smo zbog toga i živi. Čak i ta razbijena glava ne treba da predstavlja problem. Bolje da na tu glavu stavljate flastere i da čistite rane, nego da budete u društvu sa finim gospodinima u odijelima, koji kad dođu kući premlate svoju ženu. Samo se o tome ne priča. Gospoda su uvijek fina. A i sramota je zbog komšija, ipak će se pričati po zgradi. I uvijek dođemo na to da istinu zaobilazimo u širokom luku. Dok je oni, nerijetko, i to na zanimljiv način predstavljaju. A ti ljudi su nekako i složni, budu pravi drugari. A mi opet i to zaboravili. Sve nam se svelo na neku korist. Kod njih postoji i lojalnost. Naravno šu***a ima svugdje, ako ćemo realno. Ali razmislite samo na trenutak. Ništa vas ne košta, barem toga se još ne moramo odreći.

Odavno smo svi zaboravili kako se strastveno posvećuje nečemu što volimo. Zaboravili smo mnogo toga. Čak sve više zaboravljamo biti ljudi. Pa nam smeta kad neko ima sve te kvalitete, jer se osjećamo isprazno i jadno. A takvi izgleda i jesmo. Neki se sjete. Pokušaju. Sreća pa ima još takvih. I niko vam ništa od ovoga nikad neće reći, ali ja hoću. Kao ćerka, kao djevojka, kao drugarica.


Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…