Znate li Slendermana?

Prije nekoliko godina odigrao se jedan veoma neobičan scenario u Sjedinjenim Američkim Državama. Naravno navikli smo da svaki dan dobijamo razne informacije iz svijeta, koje nam se ne čine nimalo normalne, koje su zastrašujuće, i dovode nas da se preispitujemo da li smo mi ljudi stvarno toliko surovi i zli, ili su to jednostavno zalutali pojedinci. Pitamo se da li bismo i mi sami bili u stanju nekome nauditi, oduzeti mu život? Pitamo se mnogo toga. I to ne u samoodbrani, već čisto iz nekog hira, zbog naših maštarija i dosade. To se dešava, bez obzira da li bismo priznali ili ne, ipak postoji. Gledamo svaki dan na dnevniku, čitamo u novinama...


Da li ste čuli za sajt Creepypasta?

Da li ste čuli za čudovišta poput Slendermana? Sjećate li se našeg djetinjstva, kada bi jedan od drugara dobio računar i internet pa svi išli kod njega da vide šta je to i kako to funkcioniše? Sjećate li se pričanja strašnih priča? Strašne priče su se pričale svakako, sa internetom i bez njega. Uvijek se mogla čuti neka zanimljiva od starijih klinaca iz ulice. Ali eto u našem nekom poznom djetinjstvu već su krenuli računari da se upotrebljavaju, pa su i neke moje generacije imale pristupa svačemu što je kružilo na internetu. Svi smo uvijek voljeli strašne priče. To nam je bila jedna od zanimacija. Možda nismo uvijek bili svjesni da to nije stvarno, i ponekad bi nas malo ponijela mašta, malo bismo se prepali, pa nismo smjeli ugasiti svjetlo, ili otići sami do druge sobe po mraku, ali to bi prošlo nakon par dana. Ipak bilo je zanimljivo, i niko nikada nije stradao. Sve je bila dobra zabava. Ubrzo je mnogo prošla ta kratkotrajna zaljubljenost u strah, a one koje nije, oni su nastavili da gledaju horore, i pored toga odrasli u sasvim obične osobe, kojima ne bi palo na pamet da nekome naude.


Ko je Slenderman?

Zašto je ikome baš on toliko zanimljiv. Ja se sjećam svakakvih čudovišta iz strašnih priča svoga djetinjstva, njega jedva da smo i spomenuli. Možda jednostavno nije bio popularan u mom naselju, jer smo imali i neke stvarne strašne osobe, pa nas nisu fascinirale takve pojave. Obično se vjeruje da je Slenderman čudovište koje plaši i proganja ljude, ali djecu pogotovo. Osjećam u tome i prizvuk pedofilije. Iako je i to strašan problem, ovaj put ćemo ga ostaviti po strani, pa nekom drugom prilikom nastaviti. A što se tiče Slendija, kako ga ja zovem od milja, on je postao popularan lik čudovišta u medijima, jer ipak je internet nešto što je skoro svima dostupno, i postoje popularne stranice koje posjećuju ljudi širom svijeta. I ono što se tu nalazi širi se među ljudima nevjerovatnom brzinom. Pogotovo kada su u pitanju djeca, koja još i nemaju dovoljno znanja i mogućnosti da razluče šta treba da pripada mašti, a šta stvarnom svijetu. Zbog toga je neophodna kontrola od strane roditelja ili drugih odraslih ljudi, koji će nadgledati i truditi se da ne dospije baš svaki sadržaj do djece. Pogotovo danas, kada skoro i djeci u porodilištu donesu najnoviji Iphone, ili tablet.

Sam lik Slendermena je stvorio Erik Knudsen 2009. godine za sajt pod nazivom Something Awful. On je prikazan kao stvorenje muškog pola, bez lica, jako visok i obučen u crno odijelo. Za kratko vrijeme taj prikaz je postao užasno popularan. Strašne priče u kojima je on glavni lik su se gomilale, i svako je dodavao nešto svoje. Takođe njegov lik je bio zastupljen i u video igricama. Jednostavno nastao je čitav kult posvećen Slendermanu. Ali što je najžalije, djeca su bila ta koja su najviše učestvovala u tome, a nisu svi imali predstavu da to nije stvarno i da im on ne može nauditi. Takođe pored uobičajenom prikazivanja, često je prikazan kako se penje uz velike zidove ili uz zgrade i kuće, i drži se pipcima koje je imao mjesto ruku. Ili je prikazivan sa ilustracijom djeteta pored sebe, koje uglavnom drži za ruku. I iskreno kada pogledate neku od tih slika koje predstavljaju Slendermana, ne izgleda nimalo bezopasno. Ali ipak smo svi svjesni da je to svijet mašte. Treba da ga cijenimo, ali i da znamo odrediti granicu, i odbaciti kada je nešto previše.

Pošto očigledno jako mnogo griješimo u vaspitanju budućih generacija, jer vaspitanje nije samo na leđima roditelja već čitavog društva. Jer moramo biti svjesni da na pravilan razvoj utiče i okolina, koja može pokvariti većinu roditeljskih nastojanja. Tako da smo svi mi zastranili i počeli da odgajamo monstrume mjesto djece. Pitate se zašto ovo govorim i zašto sam tako surova? Zato što su dvije djevojčice izbole devetnaest puta treću djevojčicu, za koju su tvrdile da im je najbolja drugarica. A to sve zbog ovog lika, zbog Slendermana, koji ih je očigledno toliko zaintrigirao. I jedino što me interesuje jeste, šta su njihovi roditelji radili sve vrijeme, i kako nisu primjetili niti jedan jedini znak da se nešto čudno dešava, i to nešto strašno. Kakvi su to roditelji? Jer niko me ne može ubijediti da, ako su stvarno pazili na to šta njihova djeca rade, pogotovo šta gledaju na internetu i ako su imali barem malo kontrole, nisu mogli primjetiti? Ja u to povjerovati ne mogu. Za ostale ne znam.



Mi nismo imali ono što djeca danas imaju, iako je i taj mali trenutak prisustva računara, tada bio nešto veliko i značajno za nas, opet bi nam bilo lijepo i bez toga. Ali nikada nismo mogli toliko da se otmemo kontroli našim roditeljima. Oni su bili brižni, i nisu tek tako olako puštali da radimo šta hoćemo. Znao se red. A danas, djeci čim progledaju daju telefon u ruke, jer se roditeljima ne da baviti svojom djecom. I onda djeca sama sa sobom se bave, jer ih niko ne doživljava. Možda čak i kada bi htjeli da ukažu na neki problem, niko ne obraća pažnju ili nema vremena za njih. To je žalosno. Iskreno žalim djecu koja moraju da odrastaju u takvim uslovima. Neće dijete biti srećno niti će ga roditelji dobro odgojiti ako mu kupe najskuplji telefon ili mu ćušnu pare u ruku, mnogo više nego što treba odraslom čovjeku, a pogotovo djetetu. To nije odgoj, to je nezainteresovanost i bolest, ne samo pojedinih roditelja, već svih nas, kao cjelokupnog društva. Ali eto živimo u takvom vremenu kada se jednostavno ne može oduprijeti nekim stvarima. Ipak roditelji i dalje mogu da nadziru barem donekle šta im to djeca rade i gledaju po internetu, da ih usmjeravaju, da ih uče da sami mogu da izaberu ono što je dobro, od onoga lošeg, da ih zainteresuju za neke korisne i lijepe stvari, a ne da tek tako olako puste da usade neke nestvarne stvari u svoj stvarni svijet, jer im fali roditeljske pažnje, fali im ljubavi, fali im ljudskosti, pa misle da na taj način mogu to da dobiju. Ali eto onda se desi da oni ne razaznaju dobro neke stvari, jer su to ipak još uvijek djeca, i onda imamo tragičan slučaj. To je samo jedan primjer, možda najgori, ali ima i drugih dovoljno strašnih primjera. I ako ovako nastavimo biće ih još više, dok se sami ne uništimo u potpunosti. Nismo još mnogo daleko od toga.

To nije krivica djece, to je krivica svih nas. Da li biste vi mogli izbosti nekoga devetnaest puta? U redu, vjerovatno biste mogli ubosti nekoga jednom, eventualno dvaput u samoodbrani (ako prvi put nije bio dovoljan). Možda biste mogli i ovako bez razloga izbosti nekoga, pa čak i nekoga koga smatrate najboljim prijateljem. Ali devetnaest puta, a da ne zastanete ni jedan jedini put. Ima onih koji mogu, ali to je jako mali broj ljudi. Sad zamislite da to čini dijete od dvanaest godina. Koje se nije čak ni prepalo kad je jednom ubolo drugaricu, koje je izjavilo nakon svega da joj je to Slenderman naredio, i na to sve, da je imala osjećaj da udara u prazan prostor, a ne u živo biće. I na to sve, poslije svega, u školi u nekom nižem razredu svi učenici dobijaju tablete, koji im trebaju pomoći oko učenja, a samim tim i mlađi brat od djevojčice koja je udara u “prazan prostor”. Osudili su obje djevojčice, sve je to medijski ispraćeno. Svi su se zgražali. Svi su ih osuđivali, roditelji su ih naravno branili, jer njihova djeca su najbolja i najdivnija, bez obzira na to što su uradili, i na taj način samo ih podstiču da urade još gore zločine. I šta smo naučili iz svega toga? Nismo ništa. Ubrzo se sve to zaboravilo. A roditelji su opet gurnuli telefone djeci u ruke, da kupe sve štetne stvari sa interneta, jer ih niko ne usmjerava kako da se bave nečim dobrim i korisnim. I onda se ponovo desi nešto poput toga, svaki put sve gore. Bude nekoliko dana aktuelno i ponovo zaboravi. Sve zaboravljamo.


Zašto od djece stvaramo čudovišta, koje treba da budu samo u nekim strašnim pričama. Zašto oživljavamo te priče i ta čudovišta? I to ni manje ni više, već u djeci, nevinoj djeci kojoj oduzima djetinjstvo i igru. Oduzimamo ono za čim svi odrasli još pate, jer ni njima nije bilo dovoljno djetinjstva.




Коментари