Preskoči na glavni sadržaj

Granice

Nakon neprospavane noći slijedi mamurno jutro. I dvije naivne djevojčice, koje vole horore i trilere, kao lude vršljaju po videoteci u potrazi za nekim dobrim filmom. U potrazi su naišle na dokumentarac, a možda malo i požalile zbog toga. To je bilo ono što su tražile. Da ledi krv u žilama, i to baš zato što se scenario iz nekog dobrog filma, odvija u stvarnosti. Među djecom, da bude još gore. Moja majka često ima običaj da kaže kako iz Amerike samo gluposti dolaze. Nije nešto ni pogriješila. Često se priča i o tome kako su djeca nevina bića sa čistim mislima, a onda ponekad nam ona dokažu, da ipak imaju bolesnije umove i od nas odraslih.

Creepypasta


Još jedan sajt u nizu koji promoviše najtamnije strane interneta. Generalno internet i jeste jedno mračno i ne baš lijepo mjesto, a sva ona maštanja, duge i veselje su više iluzija, dok se iza toga krije ponovo nešto mračno. Nešto loše. Ipak i na lošem mjestu, postoji uvijek neki zavučeni kutak, koji je još grozniji i strašniji. Tu ne treba niko da zalazi, a najmanje ta divna čista bića kao što su djeca. Tu nastupamo mi, koji bi trebalo da napravimo neke granice. Ne može isto i sa pet, i sa deset i sa dvadeset godina. Ali očigledno te granice ne pravi. Nešto se roditelji ni ne bave svojom djecom. Kao proizvod toga dobijamo dvije klinke koje bi trebalo da se igraju barbikama, a one su mjesto toga uzele nož, pa se igrali dželata. Izbole su dvoju drugaricu, po nagovoru strašnog bića, Slendermana. A čuli smo svi manje više za njega. Čudovište iz davnih strašnih priča. Svi imamo tu tamnu stranu gdje volimo strahote i autodestruktivnost. I ja sam u djetinjstvu slušala strašne priče. I pričala. Svi smo. Imali smo mnogo dječjih žurki koje su protekle u pričanju tih strašnih priča, ali smo mi i dalje bili realni i znali da je to jedan drugi svijet, koji se ne može spojiti sa našim. Danas je mnogo toga gubi, sve granice nestaju sve većom upotrebom interneta. On nam daje sigurnost i osjećaj da više nema razlike između realnosti i imaginacije. Dešava se svima, a kamoli ne djeci koja svakako nemaju još mogućnost da razlikuju ta dva svijeta kako treba.

Od prvog klika


Nakon što su izbole nekoliko desetina puta svoju najbolju drugaricu, pokrenula se priča o samom uticaju svih modernih tehnologija na djecu. Koliko znam, trenutno je ovo usamljen slučaj, ali kako se situacija razvija, male su šanse da će tako i ostati. Svakodnevno svjedočimo raznim grozotama. A djeci i dalje guramo pod nos tablete, telefone itd. Ne znaju da se igraju u parkovima, na igralištima, da trče po travi i pjesku. Ali čim se rode već znaju da koriste sve jednu aplikaciju na pametnim telefonima. Valjda je to postalo važnije. Ima na internetu i nekih korisnik stvari, ali više onih koje su toksične, pogotovo za mlade umove. Oni koji bi trebalo da ih kontrolišu i postavljaju granice, puštaju, i još više daju silne telefone, samo da dijete ne plače. Da prevedemo, ne da im se truditi, ne da im se odgajati djecu. A mi i dalje gledamo samo romantiku diretkno Holivuda. Probleme u svakom trenutku izbjegavamo. I ćutimo. Djeca sama vršljaju i gdje treba i gdje ne treba, a granica nema nigdje. Nije to kršenje ljudskih prava, ni dječjih. To je odgajanje zdravih jedinki, jer stalno pričamo o tome, a nikako da krenemo raditi nešto povodom toga. A sad je izgleda već kasno, prekasno.




Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…