Preskoči na glavni sadržaj

Granice

Nakon neprospavane noći slijedi mamurno jutro. I dvije naivne djevojčice, koje vole horore i trilere, kao lude vršljaju po videoteci u potrazi za nekim dobrim filmom. U potrazi su naišle na dokumentarac, a možda malo i požalile zbog toga. To je bilo ono što su tražile. Da ledi krv u žilama, i to baš zato što se scenario iz nekog dobrog filma, odvija u stvarnosti. Među djecom, da bude još gore. Moja majka često ima običaj da kaže kako iz Amerike samo gluposti dolaze. Nije nešto ni pogriješila. Često se priča i o tome kako su djeca nevina bića sa čistim mislima, a onda ponekad nam ona dokažu, da ipak imaju bolesnije umove i od nas odraslih.

Creepypasta


Još jedan sajt u nizu koji promoviše najtamnije strane interneta. Generalno internet i jeste jedno mračno i ne baš lijepo mjesto, a sva ona maštanja, duge i veselje su više iluzija, dok se iza toga krije ponovo nešto mračno. Nešto loše. Ipak i na lošem mjestu, postoji uvijek neki zavučeni kutak, koji je još grozniji i strašniji. Tu ne treba niko da zalazi, a najmanje ta divna čista bića kao što su djeca. Tu nastupamo mi, koji bi trebalo da napravimo neke granice. Ne može isto i sa pet, i sa deset i sa dvadeset godina. Ali očigledno te granice ne pravi. Nešto se roditelji ni ne bave svojom djecom. Kao proizvod toga dobijamo dvije klinke koje bi trebalo da se igraju barbikama, a one su mjesto toga uzele nož, pa se igrali dželata. Izbole su dvoju drugaricu, po nagovoru strašnog bića, Slendermana. A čuli smo svi manje više za njega. Čudovište iz davnih strašnih priča. Svi imamo tu tamnu stranu gdje volimo strahote i autodestruktivnost. I ja sam u djetinjstvu slušala strašne priče. I pričala. Svi smo. Imali smo mnogo dječjih žurki koje su protekle u pričanju tih strašnih priča, ali smo mi i dalje bili realni i znali da je to jedan drugi svijet, koji se ne može spojiti sa našim. Danas je mnogo toga gubi, sve granice nestaju sve većom upotrebom interneta. On nam daje sigurnost i osjećaj da više nema razlike između realnosti i imaginacije. Dešava se svima, a kamoli ne djeci koja svakako nemaju još mogućnost da razlikuju ta dva svijeta kako treba.

Od prvog klika


Nakon što su izbole nekoliko desetina puta svoju najbolju drugaricu, pokrenula se priča o samom uticaju svih modernih tehnologija na djecu. Koliko znam, trenutno je ovo usamljen slučaj, ali kako se situacija razvija, male su šanse da će tako i ostati. Svakodnevno svjedočimo raznim grozotama. A djeci i dalje guramo pod nos tablete, telefone itd. Ne znaju da se igraju u parkovima, na igralištima, da trče po travi i pjesku. Ali čim se rode već znaju da koriste sve jednu aplikaciju na pametnim telefonima. Valjda je to postalo važnije. Ima na internetu i nekih korisnik stvari, ali više onih koje su toksične, pogotovo za mlade umove. Oni koji bi trebalo da ih kontrolišu i postavljaju granice, puštaju, i još više daju silne telefone, samo da dijete ne plače. Da prevedemo, ne da im se truditi, ne da im se odgajati djecu. A mi i dalje gledamo samo romantiku diretkno Holivuda. Probleme u svakom trenutku izbjegavamo. I ćutimo. Djeca sama vršljaju i gdje treba i gdje ne treba, a granica nema nigdje. Nije to kršenje ljudskih prava, ni dječjih. To je odgajanje zdravih jedinki, jer stalno pričamo o tome, a nikako da krenemo raditi nešto povodom toga. A sad je izgleda već kasno, prekasno.




Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…