Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

“Ako ne postoji budućnost, da li postoji grijeh?”

Nedavni postovi

Diktatura slobode

Mila moja demokratiju, ljepotice novog doba, koju svi mi, jadni ljudi, čuvamo, branimo i šta sve ne… a još ne znamo ni ko si ni šta si. Čak ni poslije ovoliko vijekova, milenijuma…
A ti, draga naša, postojiš još odavno, samo mi ne vidimo tvoje tragove, već stvaramo neke iskrivljene i postavljamo u 21. vijek. I onda se još pitamo zašto nam ne ide? Ti nam samo služiš da se krijemo iza tebe u masi, da ne donosimo odluke svojom glavom. Već da vjerujemo, i to onim koji pogrešno misle. I potvrđujemo njihove loše odluke… I bez tebe mi imamo slobodu.
Samo, izgleda bez tvog imena, ne znamo da je cijenimo. Znamo bez tebe, samo nam ime tvoje treba. Da ga stavljamo gdje god stignemo. Da raspravljamo o tebi, da objašnjavamo sve i svašta, da se pravimo pametni. Da govorimo kako je nekadašnja velika civilizacija imala romansu s tobom. Ali zaboravljamo da je ta romansa bila ograničena na slobodne muškarce i građanine. Ta romansa nije bila za žene, za djecu, za one koji imaju bilo kakvu veću manu i rob…

Kroz pakao

Pakao, pomalo strašna riječ, a još strašnija je sama pomisao na ono što su nam opisivali kao sam taj pakao. Zašto se svi bojimo tog zamišljenog mjesta? I zašto se ono razlikuje od osobe do osobe? Svi se bojimo drugačijih stvari, a ti naši različiti strahovi uzrokuju raznorazne slike pakla i onog što nama predstavlja najveće zlo koje nas može dočekati tu iza ugla i najveću kaznu za sve naše grijehe.
Danteovim stopama
O tom istom strašnom paklu, sa svim svojim krugovima, koji su tačno raspoređeni po težini grijeha i grešnog života, pisao je veliki Dante. Na pomen čijeg imena je mnogima asocijacija pakao. To je najpoznatiji i najčitaniji dio njegove “Božanstvene komedije”, iako je šteta što se često zanemaruju druga dva dijela. Iako to veliko djelo polako pada u zaborav, jedan savremeni pisac ga je oživio kroz svoj “Inferno”, kroz svoj pakao. A onda je ubrzo snimljen i istoimeni film, sa veoma eminentnom glumačkom postavom. Odjednom smo se svi našli u paklu…
Korak po korak, pa u pakao
Iako …

Živa bila, otkud ovdje...

Sigurno većina vas može prepoznati ovaj stih, a ako ga prepoznate onda vam je i jasno o čemu će biti riječi u ovome tekstu. Pa i Zdravko Čolić, sa svojim istančanim i nepogrešivim izborom žena, nije odolio „Mađarici“ koju je opjevao prije, sada već, mnogo godina. Poslije tolikih časova geografije, istorije i sličnih predmeta, koje slušate tokom čitavog obrazovanja, ne možete a da barem jednom ne poželite da uživo vidite tu zemlju silovitih betonskih građevina i ljute hrane.
Da budem konkretnija, ovaj tekst je posvećen glavnom gradu gore pomenute države. Sve opšte činjenice o Budimpešti , mjesta koja treba posjetiti, arhitekturu i istoriju i sličan sadržaj edukativne prirode možete saznati jednim klikom na Gugl pretraživaču, pa ću ovdje to sve preskočiti i prenijeti jedan  utisak koji je na mene ostavilo ovo veličanstveno mjesto.



1 grad iz 2 dijela
Na prvu mi se činilo kao da Dunav cijepa jednu cjelinu na dva dijela. Razdvaja živote, saobraćaj, ljude  i obale. Razdvaja dvije svakako odv…

Kapitalisti izumiru...

O došlo je i to vrijeme. Došlo je vrijeme pravde u ovoj državi. Prvi sam kad treba pljunuti državu i moćne kapitaliste. Red pred konzulatom Slovenije svaki dan sve veći i veći, ali nije samo ispred slovenskog konzulata, nego ispred konzulata skoro svih država Zapada. Da, pišemo o radnoj snazi, koje je kod nas sve manje i manje, a tako i treba.
Moćni kapitalisti, popularno nazivani „gazde“, uskoro bi mogli sami na sebe da histerišu zbog posla, jer im nema ko raditi. Mogle bi gazde uskoro da saznaju šta znači raditi deset sati za 400KM. Šofera, dokotra, varioca je sve manje, a uskoro će ih i nestati. A i treba, država ih nije cijenila, ali jesu oni sami sebe, pa sad kod Švabe za 3000€ mjesečno, 40 sati sedmično. Gospoda. Ali ne samo te struke, nema ni konobara, odoše u Hrvatsku, fino se zaradi za sezonu, a blizu, može se čak i vozom ove naše banana države, doći do „Lijepe Njihove“. Radiš šest mjeseci sezonu, šest mjeseci odmaraš. Ma da, niko ne histeriše na tebe niti te ko gleda kao rob…

Od Disco Storije do italijanskog jezika

Tih dana su se čudne stvari dešavale. Nešto se moralo mijenjati. A ja sam u inat odlučila da pišem još jedan naučni rad i da se pozabavim nečim skoro potpuno nepoznatim, skrivenim. U današnjem vremenu kada nam je sve manje-više dostupne na internetu, kad krenemo u potragu sa jednim malim italijanskim projektom, naiđemo na zid. Tvrđavu. Naravno da postoje neke osnovne informacija, ali tu sve završava. Nema nikakvih detalja, jer su baš ta remek djela nastajala u vrijeme kada nije postojalo ovoliko tehnologija kojima su mase bile zaluđene. A nije ni bio bitan sam autor, već samo djelo, melodija, i njega prihvaćenost. Lica su se krila, jer njima nije bilo poente da oni budu viđeni i zapaženi, oni su govorili kroz svoja djela.
I to malo informacija koja sam uspjela pronaći, uglavnom su bile na italijanskom. Iako sam uvijek osjećala neku strašnu odbojnost prema tom jeziku, sada su mi sve te nepoznate riječi postale zvučne, melodične. Na sreću nekoliko njih iz moje okoline je bilo tu da mi po…

Vito Acconci (1940-2017) - masturbacijom do vrhunca (umjetnosti)

I sva čuda ovog svijeta možete naći u jednom imenu. Samo jednom. Vito Acconci. To ime je nosio slavni američki umjetnik, koji je najviše izdomirao u tada popularnoj umjetnosti performansa, iako je veliki doprinos ostavio i na drugim poljima, u književnosti i u arhitekturi.
O takvim imenima bismo trebali slušati bilo gdje. I na kafi u lokalnom kafiću. Ali ih ne čujete. Zato ja često preuzmem odgovornost da ga barem ponekad provučem kroz razgovor. Možda barem nekom ostane urezano u pamćenju.
Poznat je po svojim ekscentričnim performansima, a najpoznatiji je, naravno Seedbed koji je prvi put predstavljen publici 1971. godine u Sonnabend galeriji u Nju Jorku (Sonnabend Gallery New York). Na isti taj performans nas je kasnije podsjetila i Marina Abramović koja je pokušala da ponovo oživi i sam nastup, kao i ono što sam performans trebalo da predstavlja.
Iako, posmatraćuju njegova djela možemo se uvjeriti da je on prije svega stvarno malo drugačiji, ekscentričan i možda pomalo i lud, ta djela …