Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Muškarac dvadeset i prvog vijeka

Nedavni postovi

Oslobodite svoju ludost

Slučajno sam naišla na dokumantarac koji je kod nas preveden “Dijagnoza: Shizofrenija”. Nakon što sam pogledala kratak sadržaj, u suštini se radilo o djeci kojima je dijagnostikovan bipolarni poremećaj, i dokumentarac u originalu nosi naziv “Bipolar”. Prva odlika našeg društva, nama je bipolarni poremećaj isto što i shizofrenija. Interesantno. Odmah predrasude, nerazumijevanje, osuđivanje itd. Ništa novo za nas, samo još jedna potvrda naše uskogrudnosti.

Iako nije isto što i shizofrenija, bipolarni poremećaj u nekim situacijama može ugrožavati, ne samo osobu koja boluje od istog, već i one koji su joj bliski, porodica, prijatelji… postoje određene mogućnosti da se sve drži pod kontrolom. Redovni odlaski kod psihologa i psihijatra, u većini slučajeva i kombinacija raznoraznih lijekova (koje nerijetko odbijaju da piju, i pronalaze razne načine i izgovore da ih izbjegnu), su neke utvrđene metode koje će pomoći. Naravno, od bipolarnog poremećaja ne možemo jednostavno ozdraviti. Kao npr. ka…

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…

Radni - neradni

Državni praznik, veliko slavlje u kojem svi treba da učestvuju. Naravno državni praznik prati i privilegija da radnici toga dana budu slobodni, da bi mogli slaviti sa porodicom, prijateljima, sa vlastodršcima. Kad ono… prc.
Privilegija samo za pojedine
Državni praznik jeste, neradni dan jeste. Ali nisam primjetila da su ljudi bili slobodni. To je uglavnom bila privilegija za pojedinu “gospodu” koja svakodnevno paradira i pljuje po sopstvenom narodu. Dok s druge strane, taj narod, koji je stvarao i zbog kojeg opstaje sve ovo, on je radio. Bio na svojim radnim mjestima, uredno, kao i svakog drugog dana. Naravno, takve niko nije ni spomenuo, jer su se samo redali pozdravi za predsjednike, ministre, ove, one… i to je sve. Običnom čovjeku, još jedan običan dan. I nema pravo žalbe, čak i da ima, niko ga ne čuje.
Božić
Šta ćemo s praznikom kada treba da budete kod kuće s porodicom? Ništa. Na posao kao i svaki drugi dan. I kada vidite kako oni privilegovani slave sa svojima kod kuće, a vi sjedit…

Egzistencijalna kriza u dvadeset i prvoj

Ludo dijete omamljeno odraslim ljudima i željom da što prije odraste, sad bi samo sebi presudilo od muke. Tada ubjeđeno da odrasli znaju sve odgovore, da im je život jednostavniji, ispunjen srećom, da imaju dovoljno novca i da uživaju neprestano, za razliku od klinaca kojima je život besmisao igre. A još odrasli na djecu gledaju kao na nebitne stavke društva. Šta djeca znaju? Pfff, djeca k’o djeca. Samo još jedno kmečavo derište u nizu. Nažalost i ja se danas zanesem pa gledam s visoka na klince. A ovo odraslo mi se nikako ne sviđa. Gadi mi se. Jedan vremeplov bi mogao pomoći.
Bilo je lijepo znati sve što djeca znaju, ali smo godinama zaboravili. Zaborav je naš najveći neprijatelj protiv kojeg se ni ne pokušavamo boriti. Samo prihvatimo olako sve. Tako to treba. Tako nas uče i kalupe da postanemo odrasle robotizovane jedinke, a ne da ostanemo djeca okupana maštom i sjajnim idejama, koje danas više niko ni ne razumije. Zašto? Zato što vidimo svijiet u dvije boje, a oni u milion. Zato št…

9. januar

Još jedna godina prođe... mi otišli hiljadu koraka unazad. Još jedna godina, i ništa, i dalje naivno prihvatamo laži našeg sistema. Još jedna godina, još više sranja i problema. Oni slave. I danas, kao i prošle godine, i slaviće i sljedeće. A gdje smo mi? Valjda treba narod da slavi, a šta da slavi? Kad je narod gladan, žedan, jadan. Popišan. Barem ono što je još unutar naše granice. Ovi drugi su se spasili. Ako Bog da, i mi ostali ćemo ubrzo. Pa da sljedeće godine slavimo i mi, ali negdje daleko.
Slavi se, i neradni je dan. Jeste li sigurni? Neradno je onoj lažnoj gospodi što je opanke preobula ispred državnih firmi. A mi stoka, mi radimo svaki praznik. I državni i svaki drugi. Radimo i kad treba i kad ne treba, i za slobodne dane. Haha, šalim se, nema slobodnih dana. Za šta radimo? Za minimalac od kojeg ne možete apsolutno ništa. Kako radimo? Da nas svaka nepismena budaletina, koja je došla stranački pljuje i ponižava, ali kad nemate izbora trpite i to. Niko ne želi, ali mora. Za se…

Iz Zagreba, s ljubavlju

Novogodišnja euforija je, izgleda, ovog puta bila otkazana. Ali neke ni to ne zaustavlja, da barem malo osjete praznične atmosfere. Nije ni bitno da li je to kod kuće, na trgu, u kafiću ili klubu, ili gdje se već može slaviti. Neko se odluči za odlazak u drugi grad. Na primjer Zagreb. Mnogi su prije našeg polaska bili skeptični po pitanju toga, i na kraju smo im dokazale da su pogriješili (kao i svaki put). Mi smo našli još jedno magično predivno mjesto, gdje se ljudi upoznaju, druže i dobro zabavljaju uz još bolju muziku (koja nije turbo folk). Promašaj broj jedan i šestica
Zašto biste plaćali tramvajsku kartu kada tih nekoliko dana kontrole nije bilo nigdje. A i da nalete, uvijek možete pričati o tome kako ste turista i kako toga kod vas nema. Jer kod nas stvarno ni nema onakve mašinerije. Uletivši u jedan tramvaj (broj šest), koji ide prema trgu Bana Jelačića, nismo baš obraćali pažnju da li smo ubole pravi tramvaj. I nismo. Završile samo na suprotnoj strani, sreća pa tramvaj ide sv…